Na aukciji poznate bečke kuće Dorotheum, od utorka u 16 sati na prodaji su se našla dva dijela čuvenog poliptiha Blaža Jurjeva iz šibenske biskupije. Vijest o tome prošla je mailovima, odnosno linkovima nekih zainteresiranih stručnjaka, a i ja sam za nju doznala na zanimljiv način, u svakom slučaju – slučajno.
Da nije bilo nove knjige Jurice Pavičića, koji "svakog vraga zna", i da se nismo sreli na šibenskom predstavljanju gdje mi je spomenuo taj bečki dnevni događaj, te da mi mailom nije priskočio etnolog Jadran Kale koji je vijest dobio iz istog izvora – od povjesničarke umjetnosti Ivane Prijatelj Pavičić, priznajem – vijest bi prošla pored mene. Ivana Pavičić vijest je, pak, dobila od kolega s Povijesti umjetnosti Sveučilišta u Zadru, a ovi – od kolega iz Ljubljane koji su prvi "provalili" aukciju na kojoj su se u Beču našle rečene šibenske umjetnine.
Knjiga Jurice Pavičića "Crvena voda" je triler, a bogme i priča o tome kako su šibenske umjetnine dospjele na bečku aukciju mogla bi se svrstati u isti žanr.
Opustošena katedrala
Evo kako su nestale umjetnine oglašene na stranicama Dorotheuma:
"Dva panela, skupina 4 i 5, nekad su bili dio poliptiha koji je sačuvan u sakralnom muzeju u Šibeniku. U sadašnjem obliku, oltarni dio se sastoji od središnjeg panela koji je veći od ostatka, a predstavlja Madonu s djetetom, manji lateralni panel predstavlja sv. Petra, sv. Mihovila, sv. Stjepana i sv. Jakova uz odgovarajuće atribute. Gornji dio poliptiha, koji je raščlanjen i nepoznatog datuma, po fotografskoj evidenciji predstavlja raspeće s Madonom i sv. Ivanom na tri panela, poviše šireg središnjeg panela, i na svakoj strani dva neidentificirana ženska sveca. Najkrajnji panel, iznad središnjeg panela, predstavlja Anđela koji nagovještava Madonu, dok su dva panela o kojima ovdje govorimo smještena između ovih i tri središnja panela... Dva ovdje prikazana sveca predstavljena su u poludužini, od kojih se jednog može identificirati kao sv. Nikolu, a drugi koji nosi samostanski habit se ne može identificirati, a oba su smještena unutar bogato izrezbarenih i ukrašenih okvira. Poliptih kao i paneli mogu se datirati oko 1430.
Biago di Giorgio da Trau (Blaž Jurjev Trogiranin) radio je u različitim dijelovima Dalmacije (Split, Trogir, Dubrovnik, Zadar). Njegovo umijeće otkriva umjetničke inovacije koje nalazimo u Veneciji naročito kroz 1410., kada su Dentile da Fabriano i Jacobello del Flore tamo radili, pa se može pretpostaviti da je učio od njih.
Cijena: 30.000 – 40.000 eura.
Vlasništvo: privatna kolekcija, Sicilija."
Ovo je prijevod teksta koji se pojavio uz obavijest o aukciji.
Šibenskim muzealcima to nije prva vijest – naime, da se na Siciliji nalaze dva od sedam nestalih dijelova poliptiha Blaža Jurjeva. Gdje je ostalih pet, to se ne zna. Prije tri godine, Muzeju grada Šibenika na prodaju je ova dva "komada" ponudila jedna gospođa iz Palerma, bila je u devedesetim godinama i objasnila da je grofica, plemićkog podrijetla Canelotti (ili tako nekako), da je vlasnica cijelog Palerma i pola Sicilije... Komunikacija s njom bila je, kažu, iznimno teška i završila je neuspjehom.
Svakako, umjetnina je nestala iz šibenske katedrale, a ne iz neke seoske crkve. Bilo je to uz pad Italije na ovim prostorima, u vrijeme biskupa Milete. Netko od Talijana naprosto je, ne zna se na koji način, uzeo gornjih sedam dijelova poliptiha i odmaglio u Italiju. Ni jedina, ni prva priča o nestanku umjetnina tijekom ratova ili nakon njih. Od sedam, dva su, rekosmo, sad ponuđena u Dorotheumu. Je li grofica još živa ili to rasprodaju njezini nasljednici, tko će ga znati – a nije ni bitno.
Traži se reakcija Ministarstva kulture
Kustosica Muzeja grada Šibenika Marina Lambaša kaže da je procjena iz Dorotheuma realna, nedvojbeno je riječ o originalu, no i da je riječ o nacionalnoj vrednoti koju bi svakako trebalo vratiti natrag u Hrvatsku.
– Muzej je bio posrednik i konzultant sa stručne strane i mi smo svoje napravili, no umjetnina nije naše vlasništvo, nego vlasništvo biskupije. Vjerujem da bi i Ministarstvo bilo zainteresirano da se dio poliptiha Blaža Jurjeva vrati u Hrvatsku. Bilo bi zanimljivo vidjeti kakve vlasničke papire imaju prodavatelji i mislim da naša država ima pravo uvida u sve to – govori šibenska kustosica.
Zanimljivo će biti vidjeti je li itko iz Šibenika, gdje se vijest proširila, ili, uopće, netko iz krugova bliskih ovoj problematici, obavijestio Ministarstvo kulture, može li ono u ovakvim slučajevima stopirati prodaju? Sjećamo se nekih starih praksi, bilo je to, treba reći, u vrijeme ministra Bože Biškupića, kad se u ovakvim situacijama reagiralo s državne razine – a poslije je bila stvar dogovora tko će, kako i koliko financijski sudjelovati, bilo je važno da se umjetnina vrati u Hrvatsku. Kakva je sad praksa, treba propitati u nastavku ove priče.
Zanimljivo je i što se u Šibeniku upravo uređuje nešto gdje će poliptih (upravo su ga sjajno uredili splitski restauratori) biti izložen. Kažem "nešto", jer ono što je desetljećima zazivao biskup Ante Ivas – da Šibenik dobije muzej sakralne umjetnosti u prostoru palače Galbiani – neće se ostvariti. Nije da biskupija nema što dati za taj muzej, daleko od toga! Bio bi to bogat i sjajan, ponajbolji muzej crkvene umjetnosti.
Nego, prvotna ideja o muzeju sakralne umjetnosti prevedena je, pa tako i preimenovana u, radno, "prezentacijski centar" u kojemu će biti svega – od umjetnina do gastronomske ponude. Jedno je sigurno: Šibenik i Hrvatska neće dobiti muzej sakralne umjetnosti. Dobit će jednu pragmatički obnovljenu gradsku palaču, Galbiani, sa sjajnim unutrašnjim prostorima, a što se sadržaja tiče, to ćemo detaljno vidjeti kad obnova završi.
Nad tom činjenicom – po onome što se dade osluhnuti – zdvaja većina stručnjaka i znanstvenika iz područja povijesti umjetnosti, muzeologije, kulture uopće. No valjda drukčije, ovdje i sada, nije moglo biti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....