Slika žene, starice što među pristima prebire krunicu upirući, sve kao da mrmlja i naizust, svoju nadu u molitve, za žive i mrtve, gotvo da je arhetipska. Kao da je to praslika iz kršćanskoga svijeta, prizor koji se svakomu urezao u pamćenje i prije susreta s metafizičkom dimenzijom religijskoga. No, ona nije oduvijek tu.
U prvom tisućljeću kršćanstva krunice nema. Nema je ni u ranosrednjovjekovnim starohrvatskim grobovima posijanim diljem Dalmacije koje je domaća arheologija nastojala pomno istražiti tražeći, u kroničnom manjku, vijesti iz onog vremena. Najstarija pronađena i dobro očuvana dalmatinska krunica, napravljena od kosti ili roga, što je podatak koji još valja ispitati, datirana je u početak 16. stoljeća.
Oskudna literatura
Pronašao ju je hrvatski arheolog, Kaštelanin Tonči Burić prilikom istraživanja groblja oko crkve sv. Jurja na Putalju u Kaštel Sućurcu, provedenih još devedesetih godina minulog stoljeća te, stjecajem okolnosti, prvo objavio na talijanskom jeziku u "Starohrvatskoj prosvjeti", potom u zadarskoj "Diadori" te ovih dana i u časopisu "Kaštelanski zbornik", što nas je ponukalo na ovaj zapis. Razlozi duže odgode objave ove vijesti, kako će spomenuti sam autor, leže u činjenici da pronalasci krunica po grobovima nisu ustanovljeni kao zasebna arheološka disciplina, pa je i literatura na tu temu oskudna ili, primjerenije rečeno, nepostojeća.
Ipak, Burić si je dao truda te je kaštelanski nalaz usporedio sa sličnima, neusporedivo lošije sačuvanima, a na ruku mu je išla i okolnost objavljivanja monumentalne monografije posvećene krunici autora R.W. Lightbowna iz koje će kaštelanski arheolog crpiti većinu europskih primjera.
Dakle krunica, kako se naziva jedan od najčešćih kršćanskih devocionalia, ekvivalent je brojanicama koje služe za višekratno ponavljanje molitvi, izvorno je nastala na Istoku i poznata je u brojnim azijskim religijskim sustavima, postvedskom shivaizamu, budizmu, islamu... Sastoje se od niza kuglica ili zrna drugačijeg oblika nanizanih na vrpcu. U zapadnom kršćanstvu javljaju se relativno kasno, na razmeđu 11. i 12. stoljeća, što koincidira s Križarskim ratovima, a puni razvoj dobivaju u 13. stoljeću, zajedno sa sve većim širenjem kulta Bogorodice, te postaju svakodnevno obilježje vjerskog života.
Brojenje zrnaca
Najšešće molitve koje su se izgovarale uz krunicu bile su Pater noster, odnosno Očenaš, a potom i Ave Maria (Zdravomarija) koje se od spomenutog stoljeća mole zajedno, a broj molitvi obično je bio 150. Zato su i krunice imale toliko zrnaca, među kojima su se razlikovale one za Zdravomariju i za Očenaš.
Ova potonja zrnca bila su razdjelnik na niski te su određivale kad se izgovarala jedna ili druga molitva. Poznati su i njihovi kraći oblici, sa 75 zrnaca ili čak i manje, a materijal od kojeg su izrađivane bile su pitanje socijalnog statusa. Visoki kler, plemstvo, bogati trgovci i građani koristili su krunice od zlata, srebra, jantara, koralja, bisera i gagata (vrsta lignita), dok su ih oni siromašniji izrađivali od drva, kosti ili staklenih pasta. Nosile su se obješene o pojasu ili oko vrata, a u Londonu, Parizu ili Rimu postojali su i cehovi obrtnika koji su ih izrađivali, no meštri kruničari djelovali su i u manjim gradovima. Krunice od skupocjenijih materijala često su predmet oporuka, pa i u kraljevskim obiteljima, a osim zlata i koralja na visokoj cijeni je bio i i jantar. Tako su teutonci, redovnici-vitezovi u 14. stoljeću na Baltiku uveli monopol na jantar, no Venecija im je odgovorila specijaliziranjem izrade krunica od kristala...
Kao privjesak krunica počinju se nositi križevi ili figurice svetaca na medaljonima... Današnji oblik krunice, tzv. rozarij, "standardizirao" je papa Pio V. bulom od rozarija 1569., dok je papa Lav XIII., nazvanim "papa od rozarija", u čast pobjede kršćanske vojske nad Turcima kod Lepanta 7. listopada 1571. godine ovaj mjesec proglasio "mjesecom krunice" kada se počinje slaviti Blagdan krunice.
Spomen u 'Dekameronu'
U književnosti zapadnog kruga zabilježen je spomen krunice u Bocccacciovu "Dekameronu", a ona sve češće biva zastupljena i u likovnim djelima. U našima krajevima krunica je, prema spisima iz zadarskog arhiva, u upotrebi od konca 14. stoljeća, a, zanimljivo, u trogirskom arhivu iz istog vremena još uvijek joj nema traga.
U likovnoj umjetnosti najstarija krunica u našim krajevima je ona s reljefa na pročelju crkve sv. Marije u Starom Pagu iz 1392., zatim na slikama mletačkog majstora Jacobella del Fiorea s prikazom Bogorodice s Kristom iz Zadra i sa scenom "Mističnih zaruka sv. Katarine" iz Splita datiranih u prvu polovicu 15. stoljeća, pa na kipu sv. Jeronima s portala franjevačke crkve u Dubrovniku, rad braće Petrovića iz 1499. godine...
Putaljska krunica pronađena je u višeslojnom grobu i sačuvano je 67 njezinih zrna, više nego dovoljno da se pretpostavi kako je riječ o krunici sa 75 zrna ukrašenih dubokim urezima sa sačuvanim tragovima crvene boje, s medaljicom na kraju. Položaj nalaza u grobu upućuje da je nošena oko pojasa, a pronađena zrna omogućavaju preciznu rekonstrukciju, po 10 nanizanih zrna služilo je za molitvu Zdravomarije, a potom bi došlo po jedno krupnije za Očenaš. Nalaz s obronaka Kozjaka nije jedini takav nalaz u Dalmaciji, pronalazilo se arheološkog materijala koji je pripadao krunicama i u sklopu groblja oko crkve sv. Križa u Ninu, pa oko groblja kod crkve Gospe od Sita u Strožancu, zatim s groblja oko crkve sv. Kuzme i Damjana u obližnjoj Kaštel Gomilici, oko crkve Gospe od Zdravlja u Vinišću, te kod franjevačkog samostana u Poljudu.
Od svih ovih nalaza putaljska krunica je neusporedivo najbolje sačuvana. Pomnom analizom svih dostupnih izvora Tonči Burić dolazi do konkulzije da je krunica iz Sućurca najstarija. Koncentracija, pak, pronalaska krunica oko Splita, zaključuje arheolog Burić, upućuje na to da su i u gradu pod Marjanom morali postojati majstori kruničari koji su ih, za potrebe puka, izrađivali od jeftinijih materijala, pa se zato one i ne spominju u oporukama.
Tonči Burić, koji je radni vijek odradio u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika, te je, po zavičajnoj liniji, urednik "Kaštelanskog zbornika", zbog činjenice da su se u međuvremenu, između pisanja njegova teksta i objave u "Kaštelanskom zborniku", dogodila nova istraživanja, pa je tako utvrđeno da se po domaćim arhivima krunice navode već od konca 13. stoljeća, ali i da se u oporukama spominju one izrađene od jeftinijih materijala, a istraživani su i tereni vezani uz rani novi vijek koja su na vidjelo iznijela nove podatke. Svemu tome, najavljuje Burić, bit će posvećen njegov novi članak.