S posljednjim danom ovoga mjeseca istječe trogodišnji rok u kojem je kuća ex Matulja na šibenskoj Brodarici trebala biti zaštićena kao kulturno dobro Republike Hrvatske, i to do donošenja rješenja o trajnoj zaštiti, kako ta procedura obično izgleda.
Preostalo je, međutim, tek napisati jedan nekrološki tekst jer je kuća Matulja, prije zamišljenog datuma isteka preventivne zaštite, srušena. To se, pak, dogodilo - nećete vjerovati - nakon donošenja rješenja o trajnoj zaštiti, odnosno Rješenja o upisu u Registar kulturnih dobara RH!
Malo je reći srušena do temelja. Kuća je naprosto izbrisana i zajedno s namještajem, a zacijelo i knjigama (jer to se savršeno uklapa u narav ove priče i svih njenih aktera) bačena na deponij. Upravo s naglaskom na kuću Matulja u srijedu će aktivisti Projekta "Motel Trogir" odžati drugu tribinu o zaštiti arhitekture modernizma, a zatim pred lokacijom "pokojne“ kuće bit će organiziran i prosvjedni skup.
- Neka to rušenje kuće Matulja koje je prošlo u tišini bude okidač za početak bolje zaštite, jer nije ona jedina koja je ovako stradala - kaže jedan od moderatora tribine i akcije, analitičar prostora Saša Šimpraga.
Nije upitno može li se danas u Hrvatskoj srušiti kuća koja je zaštićeno kulturno dobro. Može, evo ovako kako je srušena kuća ex Matulja na Brodarici kod Šibenika. Nego, postavlja se pitanje: Koje su konzekvencije rušenja kuće - trajno zaštićenog dobra Republike Hrvatske?
A kakve će biti? Nikakve, jer sve vodi tome da budu nikakve. Ovo što je zadesilo kulturno dobro na Brodarici zadesilo je mnoge vrhunske objekte suvremene arhitekture koja je osobito na udaru. Kao da je nekako bez pravih "odvjetnika“ među zaštitarima.
Ruku na srce, zaštitarska struka ipak je više okrenuta spomeničkoj baštini starijeg datuma i turistički profitabilnijih područja, dočim suvremena, moderna arhitektura kao da je ostala na brisanom prostoru.
Kuću Matulja za obitelj Matulja projektirali su supružnici, arhitekti Vlasta i Ante Vulin, naš pokojni akademik, dovršena je 1965. godine. Kuća ulazi u antologiju hrvatske arhitekture obiteljskih kuća, projekt je 1970. dobio Nagradu Zagrebačkog salona arhitekture, a građevina "naizgled jednostavnih formi, koje su autori znalački i u stručnom pogledu upravo veličanstveno predstavili kao igru volumena, bila je predmetom proučavanja generacija studenata“ - pisalo je u prvoj, ogorčenoj reakciji nakon rušenja kuće, u priopćenju Društva arhitekata Šibenik.
"Bila je nenametljivo smještena unutar nasada borova i predstavljala izuzetnu arhitektonsku interpolaciju u obalnom pojasu srednje Dalmacije...“, opisivali su je stručnjaci. To joj je s vremenom postala otegotna okolnost. Danas investitori cijene i trebaju nešto sasvim, sasvim suprotno od toga.
Kuća ex Matulja promijenila je vlasnike, kupili su je bračni par M.N. i M.N., našijenci, liječnici iz Innsbrucka ali, pokazat će se, ne kao znamenitu arhitektonsku kreaciju što bi oduševilo struku i estete prostora, nego tek kao - lokaciju. Kao "prvi red do mora“.
Kad je kuća dobila privremenu zaštitu kao kulturno dobro, novi su se vlasnici žalili. Ministarstvo, imajući u rukama snažne argumente o vrijednosti vrhunskog djela moderne arhitekture, žalbu je odbilo. No, kako onda srušiti zaštićenu kuću i napraviti višekatnicu s nekoliko stambenih jedinica? Ja li se to moglo dobiti i bez rušenja?
Jest, moglo se kuću učiniti nukleusom većeg i pametno projektiranog zdanja, terena je bilo dovoljno, a onda je - ako je to namjera - "afitavati“ za velike novce upravo na tu dodanu vrijednost ("imamo zaštićeno kulturno dobro!“) - no to je stvar vlasničkog opredjeljenja.
Opredijelivši se drukčije i želeći kuću rušiti, vlasnici su na rješenja Ministarstva kulture uložili tužbu Upravnom sudu u Splitu. Ono što nije srušila struka i nadležno Ministarstvo kulture, učinio je splitski sud. Odnosno, ono što je nadležnim stručnjacima vrednota koju treba trajno zaštititi - sudu nije bilo.
Upravni sud u Splitu srušio je i prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje Ministarstva kulture, odnosno nadležne struke - osporavajući upravo stručno obrazloženje rješenja o preventivnoj zaštiti. Nasljednici akademika Vulina, koautorica projekta supruga Vlasta Vulin i kći Dina Vulin Ileković nisu ni dobile sudsko rješenje...
Ministarstvo kulture od Državnog odvjetništva tada traži da se izvanredno preispita zakonitost pravomoćne splitske presude.
Usporedo teče postupak za trajni upis kuće u Registar kulturnih dobara RH.
I umjesto da se to napravi hitro i hitno jer sve je, ma ne slutilo, nego izrijekom upućivalo na tešku ugroženost djela Vulinovih, a Državno odvjetništvo usvojilo zahtjev Ministarstva kulture za preispitivanjem odluke splitskog suda, krenulo je rastezanje i otezanje s tekstom elaborata za upis. Stalno je trebalo nešto dodati, nešto precizirati, nešto provjeriti... sve dok konačno u utorak 15. studenoga 2016. nije doneseno Rješenje o trajnoj zaštiti kuće Matulja na Brodarici.
U petak, 18. studenoga, dan prije vikenda, vlasnici kuće ex Matulja, tada već tri dana trajno zaštićenog kulturnog dobra - srušili su je bez milosti i ustezanja. Kolege na jednom šibenskom portalu su se zapitali: bi li jednak postupak bio moguć u Austriji, gdje žive i rade...
Ma kako li su samo promptno saznali da je napokon doneseno Rješenje o trajnoj zaštiti i da je sad jedino što treba učiniti kuću srušiti od danas do sutra!? Dok Rješenje ne prokola svim službenim kanalima!? Filmski scenarij.
Svi koji išta znaju o spomenicima arhitekture, kulturnim dobrima, estetici prostora, vrednotama suvremene arhitekture, koji su poznavali opus Ante i Vlaste Vulin, rekli bismo svi kršteni i obrazovani, ostali su konsternirani.
Osim možda Upravnog suda u Splitu koji je Rješenjem suca Silvija Čovića srušio rješenja Ministarstva kulture o tada još privremenoj zaštiti kuće kao kulturnog dobra i tako otvorio put rušenju. Postoje li stručnjaci-vještaci koje je Sud angažirao baš za vrijednosnu prosudbu? Iz presude se ne vidi.
Za pravo reć, da su tada konzervatori hitro krenuli s radom na trajnoj zaštiti, mogli su spasiti kuću. Moglo se to do 15. rujna 2016., jer je to razdoblje kad se ne smije graditi, pa ni rušiti. Skoro deset mjeseci su u Ministarstvu kulture imali na raspolaganju! Uopće, čudno je da kuća nakon 15. rujna 2016. nije odmah srušena! Možda se u tim otezanjima s Rješenjem računalo da do njega neće ni doći? Ali, zajedno s njim stigla je, čini se, i hitna obavijest na ciljanu adresu...
Uglavnom, s lica zemlje nestalo je jedno kulturno dobro. Hrvatska ga valjda nije miritala. Vlasnici još manje.
Što sad?
Da, što sad kad je registrirani spomenik, kulturno dobro, srušen? Što ako Državno odvjetništvo ustanovi da splitska presuda možda nije bila valjana? Kako će u Registar zaštićenih kulturnih dobara biti upisan - prazan teren? Dokumentacija postoji i kuća bi se mogla ponovno izgraditi, bar se to može sa suvremenom arhitekturom, no tko je taj koji će to, zapravo jedino logično rješenje, odrediti i naložiti? Inertna i ravnodušna administracija, u državi u kojoj se sve ovo uopće dogodilo? Ma daj...
Domijan: 'Strašno je to'
Miljenko Domijan, glavni konzervator Ministarstva kulture, kaže da se kuća nije smjela srušiti:
- Slučaj mi je poznat i sam sam obavio nadzor i razgovarao s novim vlasnicima upućujući ih upravo na vrijednost objekta koji su kupili i mogućnosti da ga kao posebnu vrednotu uklope u svoje planove. Bezrezervno sam podržao zaštitu te kuće i strašno je to što je srušena - kazao je.
Andrej Uchytil, voditelj projekta Atlas hrvatske arhitekture 20. stoljeća na Arhitektonskom fakultetu:
- Kuća arhitekata Vulin bila je zasigurno izuzetno djelo našeg modernizma, u svoje vrijeme tada je suvremenim jezikom interpretirala posebnost Mediterana. O njenoj vrijednosti na Arhitektonskom fakultetu ne postoje podvojena mišljenja. Nagrađena je nagradom Salona 1970., objavljena kao primjer u časopisu Arhitektura 1984. tematski posvećena individualnom stanovanju...eto zato sam podržao inicijativu za njenu zaštitu.
Zašto se otezalo s odlukom o zaštiti?
Zašto se otezalo s donošenjem rješenja o trajnoj zaštiti? O tome smo upitali Davora Trupkovića, dipl. ing. arh, pomoćnika ministrice kulture, čelnog čovjeka Uprave za zaštitu kulturne baštine. Odgovor glasi da je s obzirom na tijek postupka trebalo posvetiti osobitu pažnju obrazloženju prijedloga budući da se presuda Upravnog suda temeljila upravo na osporavanju stručnog obrazloženja (!?! op.p.). I kad je odluka o prihvaćanju prijedloga za upis kuće Matulja na listu zaštićenih dobara napokon donesena na sjednici Stručnog povjerenstva 11. listopada 2016., i to jednoglasno!... opet su se tražile manje dopune teksta... Na izravnu primjedbu o mogućem dosluhu ljudi iz Ministarstva s investitorima - s obzirom na otezanje i s obzirom na promptno rušenje tri dana nakon donošenja Rješenja, Trupković je rezolutan:
- Ministarstvo kulture nije bilo u dosluhu s investitorima kao niti stručni djelatnici Ministarstva odnosno članovi Stručnog povjerenstva te se ne radi o odugovlačenju postupka nego uobičajenoj redovnoj proceduri koja zahtijeva veću pripremu od postupka donošenja preventivne zaštite....