U užurbanom životnom ritmu u kojem živimo, devet godina od njegovog prijevremenog preseljenja na drugi svijet, više je nego dovoljno dugo da osjećamo prazninu koja je nastala nakon odlaska Milivoja Zenića, a opet, istodobno, još uvijek je živo sjećanje na njega.
Zenić je obilježio suvremeno razdoblje gradske knjižnice, a kruna njegova knjižničarskog rada bila je useljenje knjižnice u obnovljeni prostor Vitićeve zgrade na Poljani. To je jedan od ključnih događaja koji će trajno ostati zapisan u povijesti grada s početka 21. stoljeća. U samom susjedstvu knjižnice samostana svetog Frane, srednjovjekovnog hrama šibenske knjige.
Uz to, zreli Zenić Šibeniku je dao dva kapitalna naslova – „U pohvalu od grada Šibenika: pisana riječ od najstarijih vremena do danas“ te „Stari Šibenik: kalama, skalama i butama“.
Otisci su to u prostoru i vremenu koji ostavljaju tragove i jačaju šibenski identitet, u vremenima koja su sklonija globalizmu negoli pojedinačnim i zavičajnim pričama…
Nekidan, spomenuo sam u društvu koje dobro pamti Milivoja kako mi nedostaju razgovori s njim i to dok se knjižnica još nalazila u plavom neboderu. Tijekom jednog od tih razgovora pala je i ideja za moju prvu knjigu „Šibenik na razmeđu“. Odmah ga je zagolicao sažetak koji sam mu dao da ga pročita. Nisam vjerovao kojom je lakoćom odlučio tiskati knjigu neafirmiranog autora. Od tada, a bilo je to krajem Domovinskog rata, uvijek se našlo dobrih, zajedničkih tema. Zadnji od tih razgovora, početkom jeseni 2011. godine, neposredno uoči iznenadnog Milivojevog odlaska bio je u ozračju njegove priprema za pisanje novog libra i to o Anti Šupuku. Nažalost, na tomu je sve stalo.
Da je moguć vremeplov kojim bi malo šetali od prošlosti do budućnosti, da je moguće da don Krsto piše novu „Galeriju uglednih Šibenčana“ siguran sam da bi Zenić u njoj zauzeo istaknuto mjesto. Zasluženo u svakom pogledu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....