Nadarena šibenska umjetnica predstavila svoju "sunčanu stranu": I Welles je u Primoštenu prepoznao svemirski brod

Malo nervozno - odgovorila je mlada vizualna umjetnica Lana Stojićević kad smo je upitali kako je, dogovarajući intervju popodne prije njezina predstavljanja u "Kinoteci". Lana ne voli javne nastupe, no ovaj u sklopu programa "Secret Arts Cinema", koji promovira umjetnost i umjetnike, mlade talente itd., odradila je kako treba i nervoze nije bilo.

- "Secret Arts Cinema" je zamišljen kao program koji se uvijek sastoji od prikazivanja filma i događanja koje je vezano uz tematiku filma. Rado sam se odazvala na poziv organizatora, čija je namjera bila da uz film predstavi i rad nekog lokalnog vizualnog umjetnika. Uvijek su zanimljiva nešto drugačija iskustva od onih klasičnih galerijskih na koje sam naviknuta. To je ujedno bila i prilika da prvi put u Splitu prezentiram moj recentni rad "Sunny Side" – kaže Lana.
 

Film nije tvoje područje, već fotografija, ali s njim si povezana i prije ovog predstavljanja u "Kinoteci". Naime, pronašla si filmić s Orsonom Wellesom u Primoštenu 1971. godine?
- Radi se o turističkoj reklami za Primošten koja nije moj ekskluzivni pronalazak, već video koji mi je bio bitan u razvijanju koncepta rada koji sam predstavila u "Kinoteci". Kako sam za potrebe rada istraživala hotel "Zora" u Primoštenu, koji je izgrađen 1969. po projektu Lovre Perkovića, na YouTubeu sam pronašla video koji prikazuje Orsona Wellesa i Oju Kodar upravo ispred tog hotela, tj. ispred impresivnog bazena s futurističkom kupolom koja je postala glavni motiv rada. Video sjajno prikazuje idealizirani duh tadašnjeg vremena, mislim da bi svatko poželio ući u reklamu i zauvijek tu ostati. Za koncept rada mi je bio bitan i kontekst tadašnjeg turizma u vremenu hladno-ratovskih podjela, preciznije, politička uloga turizma, ali i jugoslavenske filmske industrije.

Posljedice prošlih procesa

Napravila si i izložbu fotografija u estetici starih (SF) filmova iz šezdesetih poput "Zvjezdanih staza", "Barbarelle" i onih o Jamesu Bondu?
- Dio rada "Sunny Side" je serija fotografija koje izgledaju kao da dokumentiraju snimanje SF filma iz razdoblja izgradnje spomenutog bazena. Kako kupola primoštenskog bazena izgleda kao svemirski brod, pokušala sam je minimalnim intervencijama izmjestiti na neki drugi planet. Željela sam istražiti tu fascinantnu filmsku estetiku, oponašati staromodne i nedovoljno uvjerljive specijalne efekte. Činjenica da je Welles zaista bio ispred tog bazena trebala bi sugerirati da moje fotografije lažnog filmskog narativa možda prikazuju neki nepoznati i izgubljeni Wellesov film. To sam pokušala dodatno učvrstiti kontaktom s Ojom Kodar. Naime, nakon što je rad već bio gotov, pismom mi je potvrdila nešto potpuno neočekivano – da je Welles zaista razmišljao o tome da kupolu bazena iskoristi na isti način, kao svemirski brod u filmu "Don Quixote".
 

U umjetnosti te više zanima prošlost od sadašnjosti? Zašto?
- Podjednako me zanima i prošlost i sadašnjost. Najčešće me zanimaju posljedice prošlih procesa na sadašnjost, kao npr. u slučaju još uvijek nezbrinutog šibenskog industrijskog otpada. Zanimaju me šire povijesne okolnosti koje su dovele do nekih suvremenih problema. U radovima u kojima se bavim arhitekturom pokušavam istražiti kako danas funkcioniraju građevine koje su nastale u nekom drugačijem vremenu. Npr. brojne sjajne modernističke građevine nakon privatizacije postale su ili ruševine ili su izmijenjene u odnosu na originalne projekte. Iako su one na neki način samo ljuštura onoga što su nekada predstavljale, njihova kvaliteta i duh vremena još uvijek nekako izbijaju na površinu.

Estetika futurizma i retrofuturizma

A što je s budućnosti?
- Na neki način je i budućnost tema rada "Sunny Side" jer se bavim estetikom futurizma i retrofuturizma. Tako sam poučena i inspirirana tadašnjim filmovima, iz suvremene perspektive pokušala pretpostaviti kako bi netko u šezdesetima zamišljao budućnost. Naravno, tu se gotovo uvijek radi o simpatično promašenim vizijama.
 

Također, tvoj umjetnički opus krasi društvena angažiranost oko bespravne gradnje, apartmanizacije i betonizacije. Koliko umjetnost može skrenuti pozornost na takvo što?
- Temu divlje gradnje primarno sam obradila u mediju arhitektonske makete i to s namjerom da pseudostručnim metodama sugeriram da takvoj arhitekturi nedostaje bitan aspekt arhitekture – planiranje i projektiranje. Autor nikad ne može pretpostaviti niti kontrolirati kakav će utjecaj njegov radi imati. Opća svijest ne može se promijeniti jednim projektom, ali mislim da se svejedno treba baviti bitnim temama, u nadi da će to ostaviti barem nekakav trag. Izgrađeni okoliš mnogo govori o društvu koje ga je izgradilo, a divlja gradnja koja je naknadno legalizirana svakako ne šalje baš dobru poruku.
 

Dobila si relativno nedavno specijalnu nagradu Metro Imaging Mentorship na račun fotografija "Crno brdo", što je osiguralo izložbu u Londonu, mentora i budžet za produkciju. Kako je završila londonska priča ili možda tek treba početi?
- Radi se o sporednoj nagradi bijenalne izložbe "New East Photo Prize" koja se održava u galeriji fondacije "Calvert 22" u Londonu. Nagradu sam osvojila 2016., kada je taj natječaj prvi put pokrenut. Izgleda da moja londonska priča još nije završila jer sam ove godine bila ponovo nominirana za istu nagradu, ovaj put sa serijom fotografija "Sunny Side" koja je trenutačno izložena u istoj galeriji.