StoryEditorOCM
IzložbeFotografska legenda

U razgovoru povodom otvorenja svoje prve izložbe kazališne fotografije, Ante Baranić se prisjeća: Spava sam sa svojim prvim fotoaparatom, a za Nikona sam moga kupit jednosoban stan! (FOTO)

5. veljače 2018. - 10:54

Od Centra za kulturu do HNK u Šibeniku – naziv je netom otvorene izložbe 28 njegovih fotografija u foajeu HNK u Šibeniku kojom je obuhvatio razdoblje od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas. No, ne može se Antu Baranića, legendu šibenske (pogotovo) kazališne fotografije, kojom se bavi više od 40 godina, predstaviti samo kao (službenog) fotografa Međunarodnoga dječjeg festivala i pasioniranog zaljubljenika u teatar, njegovo ozračje i ljude. Mora se proniknuti dublje u samu bit toga Šibenčanina karakteristične vanjštine i osebujne, britke i šlampave duhovitosti, koja ga je odredila takvim kakav jest. U prilog činjenici da to nije nimalo jednostavan zadatak, dovoljno govori podatak da se Ante u svojih 76 godina, i to uglavnom uz fotografiju – koja mu je uvijek donosila najmanje novca, a odnosila najviše vremena – bavio s najmanje 20-ak poslova. Mirovinu mu je, pak, osiguralo službeništvo u nekadašnjoj Tvornici elektroda i ferolegura ili, skraćeno,TEF-u. Dok se u radnoj knjižici upisivao TEF-ovski staž, marno je odrađivao "faturete" kao automehaničar i vodoinstalater, a ni bravarija mu nije bila strana. Honorarno je pretipkavao i tekstove u Centru za kulturu, umnožavao ih na kancelarijskom "geštetneru", glumio u družini kazališnih amatera, fotografirao najprije za TEF-ov list, a onda "Sportske novosti", "Slobodnu Dalmaciju" i još neka izdanja, ne nužno tim redoslijedom. Avantura s poslovima na platformi najkraće je trajala, ali valja i nju pridodati spektru Antinih radnih angažmana. Takav duh, mirovina, naravno, nije umirila. Dapače. Rijetko ga se i danas može vidjeti bez teške fotografske torbe na leđima.



Razgovor za novine dogovorili smo na praktičnoj lokaciji – u kazališnom foajeu. Dok su se scenograf Branko Lovrić Caparin i Antina kći Irena bavili pripremom izložbe lijepeći fotografije velikog formata na papirnatu podlogu i razglabajući o rasporedu, Ante se vrzmao oko njih.
– Ne smeta, je li, ako koji put kažem koju šporkariju... Jer, ko će virovat da sam to ja reka ako baš ništa blesavo ne lanem. Mo'š li to baš tako napisat ako ti ja, Ante Baranić, kažem da napišeš – zanimao se moj sugovornik i kolega s bezbrojnih reportaža, ovaj put u sasvim drukčijoj ulozi, tako reći – na klizavom terenu.
Ajmo pokušati.

 



– Onda lipo napiši da je ovo moja prva izložba fotografija iz kuta kazališnoga gledatelja. Snimija sam nešto iz lože, nešto iz partera, nešto iz galerije. Bilo je i ratnih nastupa izvan teatra. Predstave su bile sve dobre i interesantne, ali tu sam ja tek treće lice. Tu je najvažniji scenograf, svakako i dizajner svjetla, pa tek onda ja. Jer, odma da smo na čistu – to sve njihovo dobro što su napravili na sceni ja mogu zajebat. A teško da njihovo loše mogu poboljšat. I onda šta je? Ja, ustvari, ne radim portrete glumaca kao što mnogi rade, nego isključivo scenu. Može na njoj bit jedan lik, ali nastojim da on govori. Mogu, recimo, biti i dva, ali onda između njih mora postojati neka interakcija. E, to sam se trudija prikazati – čaroliju te scene. A važno je tu reć još nešto. Nastojim doći bar na prvu mizanscensku probu i na predgeneralnu probu svake predstave da vidim šta bi, po prilici, moga napravit. Imam tu privilegiju da, kao snimatelj teatra, režiseru šetam gori-doli, šta se kaže, guzicom isprid nosa, i da se ne ljuti. Eto, tako je došlo do tih fotografija. Ovo je moj skromni poklon Danima šibenskog kazališta i njegovoj 148. obljetnici – svečano je obznanio Ante.



Povela se priča i o tome kako mu se u životu uopće dogodio teatar, a kako fotografija. Ispostavilo se da su se nekako nadovezali jedno na drugo. Još kao 13-godišnjak, davne 1955. godine, Baranić se sa svojim sestrama Marijom i Ankicom pridružio tadašnjoj Omladinskoj sceni, koju je u Šibeniku, pri teatru, osnovao kazališni, filmski i televizijski glumac Ilija Ivezić.
– Bili su tu još i Mile Nakić, Edi Strgačić, Marijan Blaće, Gustav Červar, Marijo Šperanda, Lukica Jaram, Zoran Marković, Josip Juras, zvani Markiol (nemoj zaboravit nadimak!)... S nama su bile i balerine – sestre Rak i Olga Palinkaš. Ne znam je li još ko. Prva predstava zvala se "Kraljević i prosjak". Završio je tečaj i za glumca - lutkara u Kazalištu lutaka.  Tad su nas i šibenski fotografi počeli slikavati, a kad sam gleda te slike, nekako su mi bile čudne. Na njima je sve bilo crno i mračno s dugim, crnim sjenama, iako se običnim okom te sjene nisu primjećivale. Znači, tada me nije zanimala fotografija, nego me je zanimao taj fenomen, zašto je to tako... Zanimalo me je od čega se sastoji fotoaparat, što je to u njemu. Otac je imao jedan stari aparat na mijeh nekog neobičnog formata i ja sam uvik u njega špiljija i gleda da vidim šta je to, kakvo je to čudo. Kuća je bila krcata očevih fotografija iz njegovih momačkih dana. Kako nisam zna otvorit aparat, pokuša sam to napravit s nekom žicom i probušija mijeh. Ulazilo je svitlo i nije se više da popravit. Uvik sam bija specijalista radit s alatom, naročito s klištima i čekićon. Kad smo 45. godine stali u Dragi – tamo je bila bravarija Dane Rončevića, autogaraža pošte i autogaraža "Elektre". Mater mi je pričala da bi me, kad bi se vratila iz spize, znala zateći kako ležim ispod katrige u kratkim gaćama, sav namazan crnom patinom od postola i popravljam je ka auto. Eto, odma se od malih nogu vidilo da neće na dobro – šeretski je zaključio kružeći oko šjor Branka i Irene i ulijećući im svako toliko u manevarski prostor pod izgovorom dodavanja ljepila, sve mjerkajući dokle su stigli.
 


– Ostavi se toga i pričaj. Bolje nam je kad nam se ne petljaš u posal – šibenski suptilno ga je otkantao Branko.
Bez (pot)pitanja Baranić se ponovno vratio na početnu poziciju i pokorno nastavio izlaganje.
– I onda sam se uključija u Fotoklub. Međutim, šta sam primijetija? Tamo nisam moga naučiti ništa o kadriranju slike. Stalno se govorilo o zrnu kao da je to važnije od ičega. Od ovih drugih fotografa moga si naučit samo kako od šibenskog težaka koji je doša u majici na tirake napraviti čovika u veštitu. E, ali meni te stvari, to crtanje, nije bilo interesantno. Ima sam pametnijeg posla. Radija sam u TEF-u, privatno popravlja aute, radija bravariju i vodoinstalaciju. Od toga sam živija. I sve šta sam kupija od aparata, ništa nisam kupija na temelju zarade od slikavanja, nego isključivo šta bi zarađiva na autima. Zato je kod mene u braku bilo puno svađe. Prvi aparat koji sam kupija, kupija sam od plaće i onda sam s njim spava. To je bila Practica LLC, pojam tehnike u to vrime. Imala je ugrađen svjetlomjer s kojim si moga miriti portrete. To je bilo nešto haj. Otišla mi je cila plaća na tu Practicu. I onda sam je da prijatelju Ivici Novaku nek je sakrije da ne bude rata u kući. A kako je doša drugi? Jednom sam pomorcu popravlja auto i rič po rič, dogovorili smo se da mi donese Nikona iz Japana. I donija mi ga je, a u familiji je onda nastala gužva, bolje da ti ne pričam. S tim sam novcima moga kupiti jednosobni stan. I tako je to krenilo. Inače, dok sam se doškolova u Zagrebu, ne bi ručava, ne bi spava – samo da mogu skupit novce za kupit fotomaterijal. Nisam od koga moga naučit. Ta je moja škola bila skupa. Deset filmova bi, da prostiš, usra, da bi jedanaesti bija dobar.



U tom je monologu Ante zabilježio impresivan broj digresija, upadanja u riječ samom sebi, iskakanja iz teme. Od te, samo njemu znane, konverzacijske logike razaznala sam da se istodobno bavio i garažom, i fotolaboratorijem, a počeo je snimati i Međunarodni dječji festival. Njegove su se fotografije svidjele Tahiru Mujičiću i upravo su mu njegove preporuke otvorile vrata mnogih dnevnih listova s kojima je počeo surađivati. Sa Sportskim novostima, primjerice, na nagovor Rade Travice, kao službeni fotoreporter surađuje od davne 1974. godine pa do danas. Kuriozitet je, recimo, da su sve fotografije Dražena Petrovića iz "Šibenkinih" dana nastale pod okidačem njegova Nikona. A gdje su drugi sportovi...



– Je, je, ja sam službeni fotoreporter Sportskih novosti iz Zagreba, a povremeno sam radija i za beogradski Sport. Stavi to u zagrade – ne znam jel se to smi reć. Onda sam radija sa Željkom Pajvotom, Radišom Mladenovićem, Robertom Valajom... To su bili vrhunski fotografi. Srećko Svetlić je bio i fotograf i grafičar. Uglavnom, počeja sam snimati, njima se svidilo i tako sam osta radit i za Festival djeteta. I dandanas ne znam di su sve te slike. Od Sportskih novosti sam nešto zadrža. Istina je, di god vidite Dražena Petrovića u "Šibenkinu" dresu, to je sve moje, eventualno može biti pokoja od pokojnog stomatologa Voje Antića. Sve što se vidi iz šibenskog kazališta, to je sve moje. A bija sam nemaran. Te sam svoje slike dilija šakom i kapom. Kako sam radija za Slobodnu, Jutarnji, Sportske novosti, teško je bilo sve to držat pod kontrolom.





I službeno mi je Ante potvrdio da je u jednom životnom razdoblju radio za pet dnevnih novina pod pet različitih imena.
– Evo, ovako je to bilo: radija sam pod imenom Ante Baranić, pod ženinim imenom kao B. Slavica, pa pod imenom pokojnog ujca Jose Baljkasa, za Vjesnik sam radija pod imenom svoga pokojnog dida Karla Hauera, a za Novi list pod imenom Jose Trlaje. To mi je pradida, da ne bi bilo zabune.
Saznala sam i to da su fotografije Ante Baranića objavljene u četiri monografije sa drugim autorima među kojima su i one Marije Braut, Šime Strikomana, Višnje Serdar, Mladena Grčevića... Jedino je peta monografija njegova autorska s tim da, kaže, dio fotografija potpisuje njegova kćerka Josipa Kata Baranić.



Dok smo razgovarali, posao oko pripreme fotografija za stavljanje u okvire se primaknuo kraju. Pitanje o eventualnoj novoj Antinoj izložbi, možda nevezanoj uz kazalište, nametnulo se samo od sebe.
Jesi li ikad namjeravao otvoriti izložbu umjetničkih fotografija?
– Ne, ja to ne znam – ispalio je kao iz topa – znam kako bi to trebalo izgledati, ali ja to jednostavno ne znam napravit. A, valjda i sama znaš koji je to rizik otvoriti izložbu u Šibeniku.
Ne znam. Koji? – zanimalo me je.
– Najbolje ću odgovorit kroz iskustvo moga pokojnog krštenog kuma Ivana plemenitog Dulibića. Čovik je bio kozer, svirao bubnjeve, bio je tehnički crtač u Ražinama i ujedno likovni amater. Bavija se malo akvarelom, pastelima... slikao. I jednog dana, da ne ostane na tome, ima je namjeru otvorit izložbu svojih radova u prostorijama DIT-a (Društva inženjera i tehničara, op.a.). Zva je, tako, ljude da provjeri ima li to smisla. Među njima je pozva i jednog svog prijatelja Crničanca da dade sud u tome. Poviša Dulibić slike, ovaj Crničanac obilazi, obilazi, pa kaže: "Ivane, sve je to dobro, ali slabo si opremljen. Fali ti jedna stvar." "Koja to stvar?" začudija se kum. "Ne vidim nigdi pljuvačnicu. A di će ljudi pljucat kad budu gledali slike?!" E, aj ti otvori izložbu umjetničke fotografije s takvim auditorijem – namignuo mi je Ante i nasmijao se od srca.
 


Danas je svak fotograf
– Razvojem tehnologije fotoaparati i oprema postali su visokosofisticirani i relativno jeftini. Zato danas svaka pizda koja kupi aparat postane fotograf, umjetnik. Iz dana u dan taj se broj povećava. Što su više aparati jeftiniji i savršeniji, to broj umjetnika raste. Oću reć, pizda. Nek me sad 'suju koliko oće, ali to je tako. I još nešto, ko god, pored aparata, ima u kući kompjuter, do jedan je grafičar, ili, još bolje, grafički dizajner. I to su umjetnici. A portali... Ljudi, šta me nerviraju portali. Svaka cura koja je malo modernije obučena – e, to je lipotica da je nema na svitu. Koje je ovo vrime došlo...


Umjetnička fotografija
– Nikako ne volim da mi kažu da sam poznati fotograf, niti da me hvalu. Samo mi je jedna pohvala srcu draga. Dobija sam je nehotice kad je jedan naš Šibenčanac oša na akademiju a nije ima svoj laboratorij. Samo je snima i donija bi meni materijal. E, onda bi mu ja razvija film. Uglavnom, kad im je pokaza fotografije, profesori mu nisu virovali da je radija sa domaćim Efke filmom, mislili su da je Ilford. Mora im je donit pokazat film. Eto, triba li mi veća pohvala! Za to područje mogu reći da sam dobar, da to znam. A za kadriranje i to... a čuj, na koncu, što je to uopće umjetnička fotografija... Ja se dosta razumin u fotografiju, a ove turističke razglednice, to me ne interesira. Plavo ili crveno nebo, to može dobit na slici i dite od pet godina ako slučajno pritisne okidač fotoaparata. Eto, ja za sebe kažem da sam koliko-toliko poznati stanovnik Šibenika koji ponekad nosi fotoaparat.


Garaža i kamera
– Kad sam u isto vrime radija u garaži i slikava, bile su vake situacije: iđem putem i trevi me čovik čije auto održajem: "Oho", kaže on meni, "pogospodili smo se, a? Aparat gospodin nosi? Neće više da ruke šporkaje? Ajde, nemoj pizdit sa tom makinom po gradu. Aj lipo u garažu štakod zaradit." A ko bi me vidija u garaži, reka bi: "A di se sve ne petljaš. Oćeš čoviku štakod sorit, pa nije ti ovo fotoaparat neg auta."


Lučki radnici kao idoli
- Pokojni ćaća mi nikad nije dozvoljava fakinati. Još ka dite ima sam jedno litnje i jedno zimsko odjelo, košulju i kravatu. A pod prozorom su mi svaki dan prolazili lučki radnici koji su za mene bili pojam radništva i općenito-muškog roda, idoli. Trliš u kojega su bili obučeni predstavlja mi je oličenje muškosti, čovičina... Ljudi, kako sam mrzija odijela, a volija gaće na tašele i trliš.... Zato uvik kažem da se pokojni ćaća cili život od mene trudija napravit gospodina, a da je to pošlo za rukom jedino pokojnom Franji Tuđmanu – Ante će u svom poznatom zafrkantskom stilu.

22. studeni 2024 07:50