Da četvrta godišnjica smrti Ive Brešana, koji je preminuo 3. siječnja 2017. godine, u Hrvatskoj ne bi prošla tiho i nezapaženo pobrinula se skupina mladih šibenskih studenta na čelu s Danijelom Grubišić, okupljenih oko projekta Šibenik, grad književnosti.
Riječ je o projektu financiranom novcem iz europskih fondova, a pokrenut je s idejom da pisci i njihova djela neki grad mogu učiniti prepoznatljivim podjednako u kulturnom i turističkom smislu. Brešan je, odabirući Šibenik kao mjesto življenja i stvaranja, svojim djelom i te kako zadužio ovaj grad, a Grubišić i njezini suradnici na ovaj su se način barem donekle željeli odužiti velikom književniku. Proteklog mjeseca na Šubićevcu, u blizini zgrade u kojoj je živio Brešan s obitelji, postavili su mural s njegovim likom, a do kraja sječnja u toj gradskoj četvrti postavit će i nekoliko klupa za čitanje te male javne knjižnice na otvorenom.
U Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić o godišnjici Brešanove smrti organizirli su pak tribinu o životu i djelu književnika koji se odavno svojim djelima upisao u klasike hrvatske književnosti, a istovremeno ostao na njezinim marginama. Jer, kako je to ustvrdio šibenski redatelj i prevoditelj s poljskog Pero Mioč, Brešanovo univerzalno djelo u Hrvatskoj ima malograđansku recepciju.
Mioč, koji je s Brešanom surađivao i prijateljevao više od 45 godina, uz dr. sc. Ivana Boškovića, preko video poziva, i dr. sc. Dijanu Mikšić Laburu, bio je jedan od predavača koji je posjetiteljima, kojih zbog epidemioloških mjera nije moglo biti više od desetak, pokušao približiti svu veličinu i kompleksnost Brešanova djela. Esejistički i vrlo iscrpno, Mioč je podsjetio kako je Brešan ne samo dramski pisac i pisac romana, pripovijetki, filmskih i televizijskih scenarija, pa čak i nekoliko briljantnih eseja, nego i pjesnik.
- Roman Gorgone istovremeno sadrži i cjeloviti ep pisan savršenim hrvatskom heksametrom koji majstorstvom premašuje sve hrvatske prevoditelje i poznavatelje antičke prozodije. Književna kritika nije prepoznala tu iznimnu vrijednost, a posebice ne naši docenti na kroatistici i katedrama teorije književnosti. Riječ je o epu Perzeide. Sadržaj, metrika i ritam epa organska su cjelina nemjerljiva – zaključio je Mioč napominjući kako je taj ep razbacan po romanu, on sakupio i izdvojio te je pozvao hrvatske nakladnike da ga objave kao samostalno djelo.
Hrvatska književnost ima dva epa, Osmana i Smrt Smail-age Čengića i pravo je vrijeme, smatra Mioč, da dobije i treći, Brešanov ep!
Nije propustio ponoviti kako u Hrvatskoj nikada nije bilo dobro dobro pisati o Brešanu. Taj usud pratio ga je još od početka 70-ih prošlog stoljeća nakon izvedbe Hamleta u Mrduši Donjoj, kada je zbog primitivizma i gluposti jugoslavenskog režima bio prisiljen na podulju šutnju, a nije ga mimoišao ni u samostalnoj Hrvatskoj. Zbog govora njegovih likova nazivali su ga psovačem i bogohulnikom, a na roman Država Božja 2053., Katolička crkva je, reći će Mioč, reagirala kao nekada komitet Saveza komunista na Hamleta.
- Brešan je postao klasik onoga dana kada je napisao Hamleta. Svuda u uljuđenom svijetu za to bi se dobili doktorati, ali ne u Hrvatskoj. Svuda u svijetu već bi mu izišla sabrana ili izabrana djela, a Brešana nema ni u Pet stoljeća hrvatske književnosti. Svaka Akademija takvog bi klasika željela imati za člana, ali ne i HAZU. Iako, Ivan Aralica i Nedjeljko Fabrio su ga predložili, ali nisu ga prihvatili oni kojima se uz njegovu zvijezdu, ne bi vidjeli njihovi ferlalčići – ironičan je bio Mioč.
S Miočem se složio i Bošković.
- Brešana bije glas velikog dramskog pisca, ali on je i veliki pripovjedač. Romani i pripovijetke drugo su lice onoga čime je Brešan bio obuzet cijeloga života. Ključne teme su, ono što je pitanje i našeg vremena: dobro i zlo, pitanje morala, nemorala, ideologije, laži. To je izazivalo čuvare društvenog pravovjerja koji su ga pretvarali u metu za odstrel – kazao je Bošković dodajući kako se Brešan ne može požaliti na to da nije bio čitan, a u medijima su njegova djela bila popraćena.
Unatoč tomu, ostao je po strani, za što, misli Bošković, djelomičnu "krivnju" snosi i Brešanova šibenska adresa i udaljenost od književnog središta što se često ne tumači geografski, nego vrijednosno. No, Bošković je ipak optimističan kada je riječ o budućnosti recepcije Brešanova djela.
- Mislim da Brešanovo vrijeme tek dolazi. Ako se moglo govori o Šoljanovu dobu, danas mi se moglo govoriti o Brešanovu dobu – zaključio je Bošković.