Marija Dukić: Patrijarhat muškarcima nameće da su nitko i ništa bez zgodne žene, napetih mišića, zdrave djece, masne plaće i luksuznog automobila

Za gotovo sve što je do sada napisala i pustila u optjecaj, profesorica hrvatskog i engleskog jezika Marija Dukić, inače Splićanka s trenutačnom adresom u Šibeniku, osvojila je neku nagradu. Tako je, podsjetimo, i njezin dramski prvijenac "Što čekamo" na javnom natječaju splitskog HNK, između 25 pristiglih radova, odabran kao najbolji, pa nas na Sceni 55 te kazališne kuće 18. ožujka očekuje njegova pretpremijera. Režiju drame potpisuje redateljica Marica Grgurinović, a uloge će tumačiti: Andrea Mladinić, Vicko Bilandžić, Ana Marija Veselčić i Luka Čerjan. Ususret premijeri, zamolili smo Mariju za intervju.

Nakon dugo godina bavljenja poezijom, tijekom 2016. prvi put ste se uhvatili proze te ste odmah svojom kratkom pričom "Zagreb – Šibenik" osvojili prvu nagradu na natječaju KuŠIn, a zatim ste i dramskim tekstom "Što čekamo?" pobijedili na natječaju splitskog HNK za najbolju novu dramu o ravnopravnosti spolova. Dalo bi se zaključiti da je plodna godina za vama. Kako se osjećate sada, uoči same premijere predstave? Kakve reakcije očekujete?
– Poezija je toliko dio mene da o njoj ne razmišljam kao da "radim nešto", naprosto je neprekidno pišem otkad sam bila curetak. O natječajima za novac razmišljala sam još 2015., a novogodišnjom odlukom za 2016. prionula sam na posao. Prva dva natječaja koja su me privukla bila su za dramu i kratku priču, meni autorski strane forme, ali budući da volim izazove, napravila sam luđački režim i krenula. Isplatilo se i novčano i emocionalno, osvojila sam prvu nagradu za obje forme, koje su mi bile prvi pokušaji. Lijepo je, da ne zvučim stalno kao kapitalistički cinik spominjući novac, vidjeti da netko cijeni i shvaća ono što radim. Uzbuđena sam, ponosna, još uvijek ne mogu vjerovati da će moja prva predstava ubrzo zasvijetliti u crnilu Scene 55. Nadam se iskrenim reakcijama. Oduševljena sam glumicama i glumcima, općenito mi je "sjeo" ansambl. Komunikativni su i otvoreni, što mi je bitno. Njih četvero su u te uloge naprosto uklizali, postavljaju pametna pitanja, volim kako su pedantni jer sam i sama takva. Takav njihov stav olakšao je i moju novu ulogu: onu dramaturginje, koju dijelim s redateljicom.

 

Kako ste se snašli u toj ulozi dramaturginje?
– Nadnaravno iskustvo je biti u zgradi HNK s prave strane, vidjeti Deu, Vicka, Anu Mariju i Luku kako govore tekst koji sam prije toga izgovorila samo ja, imati šansu sudjelovati u oživljavanju lika koji sam stvorila... Svi su moji likovi ja. Svi su oni neki aspekt mene, doveden do maksimuma, i zato mi je iskustvo bilo toliko nadrealno. Moj lik napisan lebdi u polupostojanju, gledam kako pune defibrilator i odmičem se prije nego ga šokiraju u život. Gledam ga kako se doslovno utjelovljuje. Moji likovi ulaze u talentirane ljude i otvaraju njihova usta. Posuđuju njihov puls, kucaju njihovim srcem i dišu njihov zrak. Prestaju biti moji i postaju njihovi. Proces je tako magijski da se od srca nadam da mi nije zadnji.

Natječaj splitskog teatra za sobom je vukao lijepu financijsku nagradu, što može biti dobar motiv za pisanje, no čini se da vam je tema i više nego dobro sjela. Odakle strast za problematikom ravnopravnosti spolova i za borbom protiv rodnih stereotipa?
– Kad su me pri upoznavanju u ansamblu pitali što me potaknulo na pisanje, odgovorila sam: "Pare." Slatko su se nasmijali, ali još stoji. Da nije bilo nagrade, ne bih se bila upustila u ovo. Drama je puno truda i radnih sati, a osmisliti likove je najteži dio. Strast mi je borba protiv svih, ne samo rodnih stereotipa: prava svih ljudi međusobno su neodvojiva. Patrijarhat, iako primarno oštećuje ženu i žensko, nanosi nepopravljivu štetu i muškarcima. Kao što ženi nameće sporedne uloge, muškarcima nameće da su nitko i ništa bez zgodne žene, napetih mišića, zdrave djece, masne plaće i luksuznog automobila, da nisu muško ako ne ispune ciljeve koji nisu univerzalni, o kojima ne bi trebala ovisiti nečija vrijednost.



U dramskom tekstu plasirate ideju da kao društvo lakše prihvaćamo situacije u kojima žene ruše stereotipe prelazeći u muška zanimanja nego kad muškarci kreću putem ženskih. Zašto je tako? Što se to u muškarcu koji, primjerice, želi biti odgojitelj u vrtiću toliko kosi s balkanskom muškom mistikom?
– Situacija jest takva, a objašnjenje je jednostavno: percipiramo "muško" kao bolje i veće, pa je logično da ambiciozna žena teži stepenici iznad. Iako izlazi iz rodno određene kategorije, puštamo je znajući da traži bolje. Žene trebaju više truda, muda i rada da bi stvorile isto što i muškarac. Govore im da zanemaruju djecu ako ih imaju, da im kuca biološki sat ako ih nemaju, da ih muškarci neće htjeti ako su profesionalno bolje ostvarene. Muškarac, prihvaćajući žensko, zapravo govori da pristaje na manje. Balkanske su mužjačine opsjednute veličinom. Novac jest nužan, i za život i za smrt, ali nije sve i ne bi trebao biti sve. Nažalost, zanimanja vezana uz odgoj i obrazovanje djece većinski su ženska, pa su necijenjena i potplaćena. U tajkuna koji daju plaću od 3000 kuna nema muškaraca na blagajni, ali ih itekako ima. Svako zanimanje postaje muško ako je plaća dobra.

Majka u vašem tekstu nije prototip dominantnog ognjištarskog ideala. Zašto ste uopće ponudili takav lik koji je u jednom trenutku želio prepustiti primarno skrbništvo nad djecom njihovu ocu? Je li to zapravo jedan od najvećih tabua u današnjem svijetu – majka koja se premišlja želi li uopće podizati vlastito dijete?
– Volim razbijati tabue, osobito one koje smatram glupima. To je definitivno jedan od većih tabua; majka koja shvati svoju krivu odluku biva osuđivana i demonizirana. Žene najčešće dobiju primarno skrbništvo jer ga muškarci rijetko traže. Sigurno postoje samohrani očevi koji su jednako dobri roditelji kao i samohrane majke, pa je tužno da je u društvu još uvijek na snazi "daj dite materi" pravilo, čak i ako je majka, recimo, narkomanka. Majka je u mojoj drami svjesna da majčinstvo nije njezin put, ali je ipak odlična majka. Odrekla se sna, to je u njezinu umu pokora za to što je htjela dati skrbništvo ocu. Mnoge se žene srame reći da nisu odmah zavoljele dijete. Nijedna se žena ne bi toga trebala sramiti. Mnoge istinski zavole djecu i budu divne majke a da nisu osjećale ništa osim tuge i zbunjenosti prvi put primivši novorođenče na grudi. Ljubav roditelja nije romantična. Romantična je ljubav jednostavna, barem isprva: pogled u oči i osjetite onaj nagon, klik, kemiju, zamišljate kakvog su okusa usne toj osobi, kakva joj je koža na dodir, i znate da imate podlogu za ljubav ako se složite i kao ljudi. Roditeljstvo se uči. Malo je ljudi kojima je intuitivno, a ženama se nameće da mora biti. Kad bi ljudi shvatili da biti roditelj nije put za svakoga, rađalo bi se manje djece, ali bi bila sretnija. Ne bismo u crnoj kronici često čitali o tome kako je netko svoje dijete ubio ili silovao.



Žensko tijelo ne prestaje biti polje ideoloških ratova, o čemu svjedoči i aktualna polemika oko prava na dostupan medicinski prekid trudnoće. Što mislite o tome? I kakva su vam predviđanja, u kojem bi smjeru Hrvatska mogla ići što se toga tiče?
– Ženino tijelo mora biti nepovrediv osobni prostor. Nije li prodiranje u nečije genitalije bez pristanka silovanje? Zar silovanje nije silovanje kad siluje Republika? Mogu shvatiti da netko vjeruje da osoba počinje kad zakuca bilo ili kad spermij probije membranu jajne stanice, iako se ne slažem. Ono što ne mogu shvatiti jest da bi netko zakonom prisilio ženu da rodi neželjeno dijete ili joj otežao siguran i legalan pobačaj. Većinski kršćanska zemlja zaboravlja na pravo izbora i na samilost. Većinu pobačaja obavljaju majke u braku, vjerojatno crkvenom. Znači, susjedu kojoj dajete mir na misi biste prisilili da rodi dijete koje ne želi ili ne može hraniti? To mi nije kršćanski, a ni ljudski. Da bi se smanjio broj pobačaja, kontracepcija mora prestati biti tabu. Budimo realni, pogledajte trudne mladenke, većina mladih stupa u spolne odnose prije braka. Naučimo ih zaštiti pa neće biti potrebe za pobačajima. Pobačaj je sigurno svakoj ženi teška odluka, posljednje rješenje. Ali je njezina odluka. Ne smijemo je otežavati.

Sudeći po vašem dramskom tekstu, ne odgajamo sinove i kćeri samo u smjeru odabira drukčijih zanimanja, nego i s posve drugim emotivnim nabojima.
– Odrasla sam s majkom, sestrom i tetom. Odgajana sam da budem čvrsta i da slobodno izražavam osjećaje. Pitanje muškog odgoja zainteresiralo me kad su mi u život ušli muškarci i kad sam shvatila da mogu imati prijatelja kojem nikad neću reći da ga volim, jer znam da bi mu od toga bilo neugodno i da to sluša isključivo u romantičnom kontekstu. U mojoj se kući govorilo "volim te", ljubilo i grlilo svaki dan. Muškarac koji vas voli prijateljski će vam odnijeti fotelju na peti kat, čuvati vam mačku ili stan, upoznat će vas s curom prije nego mušku ekipu, zapit ćete se s njegovim ocem, posudit će novac od vas prije nego od rođenog brata, reći će vam i dati sve – ali ne zna ni dati ni primiti "volim te". Prijateljica će to uglavnom bez problema reći.



Koja se opasnost krije u takvom pristupu odgoju?
– Puno se opasnosti krije u konzervativnom muško-ženskom odgoju. Krije se opasnost kćerki koje misle da je njihova seksualnost sramotna, njihova inteligencija i odlučnost nešto što treba skriti, njihov stav nešto što treba prilagoditi muškarcu. Krije se opasnost sinova koji će pokopati oca bez da su mu ikad rekli "volim te", koji će stisnuti zube jer ne pokazuju emocije, i tako u grču pasti od najgadnijih bolesti uzrokovanih stresom, koji će navečer uz viski pokušati zaboraviti da žive život koji drugi očekuju. Krije se opasnost od budućih vojnika koji će, kao stotine branitelja, riješiti problem omčom ili metkom jer su odgajani tako da su psihički problemi nešto što se događa ženama i slabićima i za što je sramota tražiti pomoć. U pristupu koji djeci govori da se nešto ne smije zbog spola, klica je zla i nesreće, buduće trulo stablo nesretnih žena i muškaraca. Hrabrost, nježnost, snaga i suosjećanje odlike su dobrog ljudskog bića, i ne ovise o tome piša li osoba stojeći ili sjedeći, ne ovise o jebenom ipsilon kromosomu. Žena koja ne nauči pokazati zube bezvrijedna je kao i muškarac koji ne nauči pokazati nježnost.

U vašem stvaralaštvu može se osjetiti, ako smijem primijetiti, feministička nota. Smatrate li sebe feministkinjom? I zašto mislite da se taj pojam kod nas stalno demonizira?
– Naravno. Gloria Steinem je žena čiji bih poster imala na zidu da sam tip osobe koji stavlja postere na zidove. Iako volim reći feministica, zvuči mi nekako opako ženstveno. Feministkinja mi je riječ koja nosi crni sako, bijelu bluzu, beige ruž i zagovara pacifizam i pasivni otpor. Feministica je više za suknju od tila, crveni ruž, mačje uši i ručni bacač granata kakav je Eames potegnuo u Inceptionu. Uz istu poruku: "Ne smiješ se bojati malo većih snova, dušo." Feminizam je zagovaranje političke, društvene i ekonomske ravnopravnosti žena i muškaraca. I to je to. Neki, koji najčešće nemaju rječnik, misle da je feminizam protiv muškaraca, što je glupost. Po mom iskustvu, feministkinje uglavnom imaju odličnu komunikaciju s muškarcima, bilo da su dio obitelji, partneri, prijatelji, kolege, poznanici... Grade odnose s njima. Vole ih i poštuju. Žene koje nisu feministkinje često nemaju nijednog prijatelja, kao da im muškarci ne služe ni za što nego za prstenovanje ili rasplod, kao da van toga nisu ljudi. Imaju rodbinu i muža kojeg zovu "onaj moj" kao da je nevrijedan imena.

 

Na meti hrvatske radikalne desnice i tzv. klerikalnih intelektualaca našlo se čitavo polje znanja koje se u znanosti zove rodne teorije. Zašto se događa taj juriš? Je li riječ tek o napadu iza kojeg se krije mizoginija i homofobija?
– Svaki ekstremizam držim civilizacijskim padom, koje god boje i orijentacije bio. Što se mizoginije tiče, pogledajte komentare na portalima, civilizacijsku kloaku koju izbjegavam već godinama, ali vjerujem da se nije promijenila. Pogledajte ih ispod slike bilo koje uspješne žene ili članka o femicidu, i recite mi da ne živimo u mizoginiji. Pitajte prijateljice u plodnim godinama koliko su ih puta na razgovoru za posao pitali o majčinstvu. Hrvatska je mizogina, a najstrašnije je što u mržnji sudjeluju i žene. Homofobija, a o bifobiji da i ne govorim, svakodnevna su pojava. Ljubav dvoje odraslih ljudi koji žele ostarjeti zajedno je sveta, bez obzira na njihov spol.

Trenutačno radite kao prosvjetna djelatnica u Šibeniku. Kako ste vi doživjeli nedavni skandal s izložbom o Anni Frank koji se dogodio u tom gradu?
– Grad u kojem živim je, kao i moj Split, itekako pokazao zube u antifašističkoj borbi. Šibenik je grad koji, uz mnoge mane, ima vrlinu ponosa, koji mu je nepravedno oskvrnut. Skandal je okaljao grad koji je jednom davno poslao 1316 heroja u bitku protiv mraka i izgubio njih 535. Brišući dio povijesti, zapravo brišemo 535 duša. Hoćemo li za pedeset godina isto tako sramotno brisati iz sjećanja i neki noviji most ili bitku, hoćemo li brisati šibensku 113.? Premda sam protiv militarizacije, cijenim ljude koji su spremni dati život za druge. Ne samo u kontekstu rata. U ovom se pitanju svi boje izložiti i javno reći, boje se ovna, boje se govna, zato i ne žive nego životare. Stajem iza svog stava vlastitim imenom i držim sve koji to ne rade, osim ako svjedoče protiv mafije, otpadom koji ne zaslužuje ime na grobu. Svako se pitanje politizira i pokušava se podijeliti narod da bi lijevi ili desni lakše pobrali vrhnje. Tješi me da ima ludih i predivnih ljudi koji ne daju da nam kultura umre, iako je čudom preživjela lanjske atentate. Naša je kultura kao i umjetnost: žilava i jarka kao brnistra, drugačija u ovoj kamenjarskoj kulturi ne bi ni opstala. Ne možeš je uzeti bez noža.