Kada postoji netko poput Darka Gulina, publicist i kroničar šibenske povijesti i kulture, usto glazbar i dugogodišnji predsjednik Šibenske narodne glazbe koji je tijekom svog dugog glazbarskog staža svirao na oko 3500 sprovoda u svim gradovima i selima Šibensko-kninske županije, tada vjerojatno nema boljeg tko bi mogao napisati monografiju o šibenskom pogrebnom poduzeću Čempresi povodom njegove 60. godišnjice.
Smrt je, a s njom i sprovodi ljudima mrska i u neku ruku tabu tema: nitko nikomu ne brani pričati o njoj, ali se o njoj ipak ne govori, reći će Gulin. No, bez smrti i sprovoda ne bi bilo ni Čempresa pa kada se prije dvije godine navršavalo 60 godina osnutka tog poduzeća, sadašnji direktor Joško Vuković pomislio je kako takav jubilej zaslužuje i primjereno obilježavanje, nešto što bi, baš poput monografije, kaže, ostalo u trajnijem sjećanju. Pogotovo stoga što Šibenik do sada nije imao sličnu publikaciju o Čempresima, grobljima, pogrebima i običajima vezanih za njih.
-To mi je dalo dodatni vjetar u leđa da krenemo u tu priču. Ravnatelj Muzeja grada Šibenika Željko Krnčević predložio je da autor bude Darko Gulin koji je to brzo i rado prihvatio. Monografija koju smo mi napravili drugačija je od nekih drugih: imate monografiju Lovrinca, zagrebačkih grobalja ili onog u Varaždinu.
Međutim, tu je, može se reći, više naglasak na fotomonografiji, ali mi smo u ovoj knjizi donijeli sve do čega smo mogli doći u tom povijesnom bazenu vezano za pogrebe, groblja, pogrebne običaja, a samim tim i o poduzeću Čempresi. Nisam želio da to bude monogafija isključivo o samom poduzeću. Tu i nema toliko materijala za napisati. Svaki dan posao je isti: prijevoz, ukop, održavanje groblja. Zato smo željeli to proširiti, jer je to i dio kulture ovoga grada – govori Vuković napominjući kako je prvotni plan bio da monografija iziđe u godini jubileja – 2020., no zbog korone i epidemioloških mjera koji su donijeli problema i u poslovanju Čempresa, objavljivanje monografije bilo je dvije godine prolongirano.
Sada kada je monografija ugledala svjetlo dana, Vuković ne krije zadovoljstvo, pogotovo stoga što su u njenom stvaranju sudjelovali i građani koji su Čempresima posudili stare fotografije iz svojih obiteljskih albuma. Zahvalan je Vuković, nije ni to krio, što Šibenčani redovito posjećujuju i kite grobove svojih najmilijih, a isto tako uredno plaćaju grobne takse, pa Čempresi, za razliku od pogrebnih poduzeća u mnogim drugim gradovima nemaju problema s naplatom.
Monografiju o Čempresima, Darko Gulin počeo je pak s konstatacijom kako nema boljeg naziva za pogrebno poduzeće od toga da se nazove po tim vječnim stražarima grobova. Usto, sadnja čempresa, ima i praktičnu stranu, jer njegovo korijenje i iglice tjeraju štakore dalje od goblja, primjećuje Gulin.
Uz dio posvećen samom pogrebnom poduzeću, njegovu osnivanju i razvoju, djelovanju uoči i tijekom Domovinskog rata, popisu bivših i sadašnjih radnika, Gulin donosi i popis groblja kojim upravljaju Čempresi, od onog najstarijeg - sv. Petra u Mandalini iz 15. stoljeća do središnjeg gradskog groblja Kvanj izgrađenog 1978. godine. No, ono što Gulina posebno zanima su pogrebni običaji koji su se mijenjali kroz povijest.,
-Od srednjeg vijeka pa do 20. stoljeća u Šibeniku se umiralo uglavnom u krugu obitelji, pa su ljudi od malih nogu doživljavali iskustvo smrti. Danas se ljudi s odlaskom na drugi svijet sve češće suočavaju usamljeni, daleko od bližnjih. Starija populacija, mahom je smještena u staračkim domovima, odvojena od svojih obitelji. Čim im se zdravstveno stanje pogorša vode ih u bolnicu, gdje umiru sami u bolničkim sobama. Zbog toga ljudi danas češće viđaju smrt na televiziji nego u stvarnom životu – ističe Gulin koji je i sam svjedočio tim promjenama, jer je kao glazbar na sprovodu prvi put svirao još krajem 50-ih godina prošlog stoljeća.
Danas, dodaje, sprovod više nije značajan događaj na koji dolazi puno svijeta, a i pogrebne povorke sve su bliže grobljima i više ne prolaze kroz cijeli grad kako je to bilo nekada. Više se ni kose ne čupaju niti se nariče kako su nakadašnji običaji nalagali. U znak žalosti pokojnikovi bližnji više ne nose ni crni botun ni lente oko rukava, a skoro će, vjeruje Gulin, u ovo digitalno doba i tiskane osmrtnice postati prošlost. Kao što su u zaborav otišle i neke riječi vezana za pokojnika i sprovode pa mlađe generacije sigurno ne znaju da je kapsa, kasa ili kasil – mrtvački sanduk.
Popis takvih riječi, Gulin navodi na kraju monogafije koju završava u veslom tonu s ćakulama sa sprovoda i grobljanskim filozofijama, smiješnim pričama sa i oko sprovoda među kojima je i ona o tomu kako je jedan od glazbara obitelji umrlog "čestita saučešće". Tu su i narodne izreke i latinski citati o smrti i mrtvima te na kraju, na istu temu, i šibenska tovrenaška filozofija u kojoj stoji i ova "mudrost": "Boje biti mrtav pijan, nego mrtav trizan!"
