Ana Torić, koja već 22 godine predaje hrvatski jezik i književnost u šibenskoj Ekonomskoj školi, pobjednica je natječaja za najbolju kratku priču o Šibeniku. KuŠIn koji već devetu godinu organizira Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić". Za svoju priču "Jedan gležanj i jedan rat" šibenska je profesorica nagrađena i s 450 eura, a njezin je uradak izabran između 63 priče koje su na natječaj stigle iz cijele Hrvatske.
Među njima je, kako je rečeno u Noći knjige na proglašenju pobjednika KuŠIna, bilo i afirmiranih pisaca, pa je tako treću nagradu i 150 eura osvojio Edi Matić, splitski književnik i aktualni predsjednik Hrvatskog društva pisaca s pričom Diplomac, dok su druga nagrada i pripadajućih 300 eura otišli u ruke šibenskog autora Franka Kapitelija za priču "Reka san ti da ću biti zvijezda", kojemu je to već treći put da na KuŠInu osvaja drugu nagradu. Žiri u sastavu novinarka Živana Podrug, profesorica hrvatskog jezika Hamida Šarić i književnik i publicist Ozren Rak, još su pohvalili i priče Marine Čalić, Josipa Grubišića i Andreje Antonine.
Prvonagrađeni "Jedan gležanj i jedan rat" Ane Torić čitatelje vraća u 90-te kada su mladi odrastali i zabavljali se uz koncerte i događanja u popularnoj "Mjesnoj" dok su se nad Šibenikom kovitlali vjetrovi rata obilježavajući jednu mladost za cijeli život.
Iako kaže da oduvijek nešto piše i zapisuje, tek je prije dvije godine s tim izišla u javnost. Naime, Ana je tada napisala dvije kratke komedije koje su izvedene prošle i pretprošle godine na Burnumskim idama. To joj je naposljetku dalo hrabrosti da napiše priču iz svoje mladosti, a na nagovor kćeri poslala ju je na koncu i na KuŠIn.
-Željela sam ispričati priču koja me prati od tinejdžerskog doba. Ja sam ta iz priče na koju se mama stalno ljutila i koja je bježala na koncerte i za vrijeme rata. To je stvarno moja priča. Bila sam dosta živahna u odnosu na brata, mama kaže da sam ja trebala biti muško.
Bilo je to, prisjetit će se Ana, posve drugačije doba od današnjeg, vrijeme bez mobitela i interneta i svih oblika zabave, druženja i uopće komunikacije koji iz toga danas proizlaze. Možda se to mladima danas čini nezamislivim, ali bilo je to sretno vrijeme, smatra Ana.
-Kada su bila zamračenja u Šibeniku, najčešće smo se okupljali u Ferijalnom savezu na Šubićevcu gdje su bendovi imali probe. Slušali smo glazbu i veselili se odlasku na neke buduće koncerte. Nismo bili nimalo nesretni zbog toga što nismo imali mobitele. Mogli smo zbog toga negdje zbrisati, a da roditelji nemaju pojma gdje smo. Ili, kao što sam ja svojoj majci ostavila poruku na ceduljici i pobjegla za vrijeme rata s najboljim prijateljem u Graz na koncert Aerosmitha. Napisala sam joj da se ne brine, da idemo organizirano autobusom. Imali smo 17 godina tada, ali oduvijek sam voljela glazbu. I dan-danas je tako – govori Ana i otkriva kako je na posljednji koncert išla lani u ljeto "u Beč na Brucea Springsteena".
-Ove godine su mi pobjegli Pearl Jam u Berlinu, jer je karta bila previše skupa, a nadam se da ću do kraja godine ipak naći neki koncert na koji ću otići. No, stvarno me veseli što u svojih 48 godina mogu reći da sam pogledala puno bendova koje sam željela: Metallicu, Stonese, Santanu, Iron Maiden, Stinga...
Priču "Jedan gležanj i jedan rat" Ana je napisala još prije pola godine, ali tada nije pomišljala da je pošalje na natječaj.
-Priču sam pročitala Lei, svojoj kćeri i ona je rekla da to moram poslati na KuŠIn. Onda se ta ideja počela razvijati u meni. Kad je bilo jugo mislila sam nema šanse da to pošaljem, a kada bi bila bura pomislila bih pa i nije to tako loše, mogla bih je poslati. Zapravo, Lea je kliknula "send". I onda je bilo gotovo. Možda sam se oko svega malo kolebala i zbog pozicije nastavnika. Moji učenici sada znaju da sam dobila nagradu na KuŠInu i sada slijedi "teksaški masakr motornom pilom" nad mojom pričom u razredu, jer će oni s takvim veseljem sada prionuti analizi i komentarima. Oni su pravi kritičari, jer ih i ja na to potičem. Bit će to jako, jako zabavno – smije se Ana i priznaje kako je imala tremu prije negoli je pred publikom u knjižnici na dodjeli nagrade pročitala svoju priču.
-Bila sam jako iznenađena da je moja priča prva i da je pobijedila između 63 priče koje su pristigle na natječaj. Zbilja sam bila uzbuđena zbog toga – ističe Ana.
Je li sada led konačno probijen i ima li već u pripremi za objavu neku novu priču, dramu..., pitamo?
-Divno je imati 48 godina i ne morati ispunjavati ničija očekivanja. Sigurno je da ću nastaviti pisati dalje, a kakva će biti sudbina s tim ne znam. Problem je što previše toga imam u glavi, a nemam dovoljno vremena za realizaciju. Ipak, književnost i glazba, naravno, moje su najveće ljubavi – kazuje Ana i otkriva kako, kada je riječ o glazbi, nije samo slušatelj, nego i svira. Istina samo za "kućnu upotrebu", ali nikad se ne zna, moglo bi se dodati. Možda jednog dana i njezine glazbene ambicije porastu!
-Gitaru sam sama naučila svirati. Za kućno društvo, naravno. Ne bih se usudila izići na koncert. Išla sam i jedno godinu i pol na rock akademiju u Zagrebu dok sam studirala. Kod kuće imam akustičnu, električnu gitaru, pojačalo i bas. Zasviram sa svojim društvom, ali to je na mojoj Vrgadi koju obožavam, na terasi kada se skupi pravo društvo onda zasviramo. Moje su glazbene ambicije prilično skromne i završavaju svirkom sa društvom – zaključila je Ana.