Katedrala sv. Jakova i Slapovi Krke, preciznije Skradinski buk, dvije vjerojatno najposjećenije turističke atrakcije u cijeloj Šibensko-kninskoj županiji, putnicima i putopiscima bile su podjednako privlačne još u 19. stoljeću.
Istina, u ta davna vremena turizam se baš i nije spominjao, no putnika ni tada nije nedostajalo, a pravi razlog da se neki kraj obiđe, uostalom, kao i danas, bila je vrijedna spomenička baština i neokrnjena i začudna priroda.
Znali su to dobro engleski putopisci iz 19. stoljeća, koji nisu ostali ravnodušni prema ljepotama šibenske katedrale i rijeke Krke. Pozornost su im još privukli i ondašnji jelovnici, običaji i narodne nošnje, a bez komentara nisu mogli proći ni njihovi kršni i stasiti domaćini. Sve je to bilo dovoljno da Gradska knjižnica Jurja Šižgorića u suradnji s Ogrankom Matice hrvatske iz Skradina objavi knjigu “Tu gdje Istok susreće Zapad: engleski putopisci 19. stoljeća o Šibeniku i okolici” te njezinu promociju organizira povodom Dana knjižnice, koja je osnovana 22. veljače 1922. godine.
- Naslov i podnaslov sve govore o knjizi samoj. Riječ je o šestorici pisaca i prijevodima određenih poglavlja iz njihovih djela koji se odnose na Šibenik. To su: John Gardner Wilkinson, Andrew Archibald Paton, William Frederick Wingfield, John Mason Neale, Thomas Graham Jackson i putopisac od kojeg imamo samo inicijale – R. H. R. Svima njima najatraktivnije su dvije točke: katedrala sv. Jakova, koju svi nisu vredovali baš onako kako zaslužuje, s obzirom da je danas pod zaštitom UNESCO-a, osim Jacksona koji joj je dao najviše prostora i ipak prepoznao njezinu vrijednost. Druga atrakcija je ono što danas svi znamo kao Nacionalni park Krka, a koje i Šibenčani popularno zovu Slapovi Krke. Među navedenim piscima najpoznatiji do današnjih dana su Neale i Jackson, koji je šibenskoj publici poznat i zato jer smo mu posvetili izložbu još prije nekoliko godina, gdje smo iskoristili njegov crtež katedrale s kulom Teodoševića – ističe ravnatelj Gradske knjižnice Juraja Šižgorića Vilijam Lakić i podsjeća da su engleski putnici u ove krajeve ipak dolazili s određenim predrasudama.
- Oni su iznenađeni nekim situacijama. Naime, komentiraju da u zaleđu Šibenika nema pristojnog prenoćišta, a istovremeno kažu da su u samom gradu našli prenoćište iznad svih očekivanja. Također, svi su više-manje fascinirani fizionomijom i stasitošću ovdašnjih stanovnika i pišu kako su krupni i jaki – dodaje Lakić.
No, da bi putnik sa Zapada, prije 120 i više godina odlučio putovati na Istok, morao je imati avanturističkog duha. Naime, to je značilo oprostiti se od udobnosti i navika Zapada, pa tako na novim “destinacijama” više nisu mogli računati na “perike, dugmadi na manžetama, šešire, krevete, pivo, itd”. Valjalo je, kako primjećuje priređivač knjige Marinko Šišak, prijeći iz “civilizacije u divljaštvo”.
Šestorica engleskih putopisaca, smatra Šišak, unatoč tomu što su se razmimoilazili oko opisa i procjene umjetničkih i stilskih značajki pojedinih spomenika kulture, bili su vrlo obrazovani te su nastojali zabilježiti sve vrijedno na što su nailazili na putu, pa su njihove zabilježbe dragocjene i suvremenim Šibenčanima za pobliže upoznavanje ondašnjeg života i vremena. Zbog svega toga, knjiga “Tu gdje Istok susreće Zapad”, uvjeren je Šišak, može biti itekako zanimljiva i današnjim čitateljima.