Prošlo je 10 godina od smrti velike pjesnikinje Vesne Parun

Brzo se napunilo desetljeće otkako je bila stigla vijest o smrti Vesne Parun. Dvadeset i petog dana listopada, dvije tisuće i desete godine, enoga, bila se ugasila najveća poetesa što je ikada stihove pisala ne u Dalmaciji, ne u Hrvatskoj, već – na Mediteranu! Kuriozum je htio da je ona preminula upravo na 15. obljetnicu smrti jednog drugog velikog Dalmatinca, Miljenko Smoje se zove, tako da se dvadeset i petog dana listopada, dvije tisuće i dvadesete godine, evoga, navršava punih četvrt stoljeća otkako u ovoj vrsti trajanja nema Smoje, istodobno kad i jubilarna 10. godišnjica prelaska tijela pjesnikinje Parun u trajni fluid pjesme…

Nije slučajno što se ime Vesna rimuje s imenicom – pjesma…

Već iz opće kulture znamo kako je Parunova, pojavivši se debitantskom zbirkom Zore i vihori (1947.), malo po ugasnuću oružja Drugoga svjetskog rata bila dočekana "na nož", te kako tradicionalistička kritika nije imala razumijevanja za njezin hotimični iskorak iz kanona, odnosno dragovoljno iskočenje s uobičajenih tračnica i staza dotadašnjeg pjesničkoga hodanja. Prednjačio je u tim mentalnim makakadama inače poznati i priznati tumačitelj starije hrvatske poezije, Marin Franičević, bodul kao i Vesna, samo s Hvara: baš s onog jednog među rijetkim srednjedalmatinskim otocima s kojim ona nije imala ama baš nikakve veze. Rođena je na Zlarinu, otkuda joj je bio otac, pokopana je na Šolti, odakle joj je bila mati, živjela je na Visu gdje joj je otac poslom bio namještenik, a Brač joj je obilježio srce i dušu, i psiho-somatsku bol, budući da je tamo, u Bolu, doživjela neprežaljenu i nezacjeljivu vulneru ljubavi.

Partijski aparatčik Marin Franičević, Hvaranin iz Vrisnika (a, inače, i čakavski i štokavski pjesnik, dobar tumač renesansne književnosti), bio ju je nemilice nagazio u mjeri koja je mogla sasvim konkretno obeshrabriti modernu i mladu početnicu, te tako suzbiti razvoj poetskog univerzuma kojemu smo danas i svjedoci i divljenici. Nije se libio u svojoj ocjeni mašiti i za sintagmu "bolesni stihovi", pa ju je onda u još nekoliko navrata i opetovao! Okovan svojom specijalističkom opredijeljenošću, Franičević je akcent analize bio metnuo i na tumačenje versifikacijske metrike i prozodijskih stopa, demonstrirajući time svoju posvemašnju sljepoću, insuficijenciju afiniteta i kritičarski autizam za delikatne poetske iskorake, ideje i klice što izbijahu iz novoga humusa i ponešto suvremenije lijehe.

KRŠĆANSKE VREDNOTE

Srećom, Vesna je ostala na nogama, uvjerena u nagon koji ju je i uputio k olovci i bilježnici, podjednako kao i u pogon što će ju dovesti do destinacije uspjeha. Nedugo nakon te nevesele epizode, oglasila se i knjigom Pjesme (1948.), eda bi nešto kasnije stihozbirkom Crna maslina (1955.) signirala i godinu i vrijeme u kojoj se pojavila, a, pokazat će se prosijavanjem pijeska u klepsidri doba, ostat će taj jedinstveni kanconijer i neponovljivom, možda i nenadmašnom lanternom epohe.Najveća zamjerka što se može adresirati na indiric Vesne Parun jest njezino kasnije prebrzo skakutanje iz jednog libra u drugi. Pisala je puno i previše, ali se u toj hiperaktivnosti vazda moglo pronaći ostvaraja što su bili u solidnom nedohvatu većini svojih suvremenika.

Brodeći prema starosti, njezini su filteri poprimali sve veće buže, pa je selektivnost odabira bila prepuštena strasti i zanosu same autorice. A kad je dospjela do u najposljednije svoje vrijeme ostajanja i djelovanja, crvotočnosti i nagrizanju hiperprodukcije bila se odlučila oduprijeti basnolikim pjesmotvorima i pjesmaricama, te besjedama i asocijacijama što iskaču izvan zidina pristojnosti ili stranicâ na kojima inzistira ona neka regula što je zovemo: bon-ton. Jasno, ne bi trebalo to možda isticati, ali, za svaki slučaj, neka i ovdje bude evidentirano kako je to ona radila svjesno i namjerno, bez ograde ili distance, bez sustezanja ili strepnje glede tuđih mišljenja ili reakcija…

Ali, dok je još bila u kondiciji stvaralaštva dostojnog lektire i najstrožih antologija ovoga ili onoga soja, Vesna Parun na papirnatom je svojem nakovnju čekićem od pera iskovala neke među najvećim vlastitim knjigama i najbolje među mnogim pripadajućim joj stranicama, izdvajajući od svega knjigu Ti i nikad (1959.), ter separirajući iz nje ciklus nad ciklusima u svekolikoj historiografiji hrvatske poezije; čudesni rukovet božanskih pjesama, fascinantni naručaj famoznih stihova, srčani naviljak uznemirenih versâ, titravi prstohvat aromatičnih začina: Psalmi nerotkinje…

Kao što je knjiga Davidovih psalama u kontekstu inih knjigâ u Bibliji, dakle Psaltir, po svemu naročita i literarna i kulturološka i historiografska samostojeća i samopostojeća starozavjetna cjelina, jednako je tako lirski separat Psalmi nerotkinje iz navedene Parunine knjige ni sa čim usporedivi komorni tezaurus zlatnine i srebrnine, kućni sarkofag, bavul, u kojemu čuvaju se najvažnije obiteljske dragocjenosti od koljena do koljena… Iako poetesa nije ni aktivno ni pasivno emancipirala ili upražnjavala ikoju svoju religijsko-crkvenu dionicu prakticiranja vjerskih osjećaja, u njezinom se stvaralaštvu ekraniziraju mnogi bitni momenti kršćanskih vrednota.

NEDOSEGNUTE SANJE

Štoviše, čak motivom "stijene" kao da nekakvom antropomorfnom preobrazbom konotira identifikaciju sa Svetim Petrom, kojemu je Isukrst bio kazao: "Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju" (Mt 16,18). Vesna Parun je svećenica nevine pohote i pankonfesijska protestantica, pa ovako konstatira: Stijena sam koju je mladost naglom munjom izdubla i zgasla. A onda, baš psalamskom lamentacijom, glasom Joba ili Jeremije, tužbalično bugari: O, zašto ste načinili od mene stijenu u kojoj će neko tamno i slijepo/more/izdupsti sebi školjku. Znakovita je i ova misao: Stijena se prislonila o mene i sluša: zašto je prazna moja utroba? Zaključujući, ovako veli: Mladost moja bila je otvorena pećina nad morem.

Ako bi se i dalo demantirati kako baš 12 heterogenih pjesama što čini ciklus Psalmi nerotkinje konotira numeričku kršćanskost svodivu na večeralište u cenakulumu gdje je Isukrst okupio Dvanaestoricu svojih učenika na Posljednoj večeri, a onda se ne može poreći u tim pjesmama toplu psalamsku i intonaciju i inkantaciju. Nije važno je li Vesna to htjela, važno je kako je to postigla. Doista, ako pseudolascivna Pjesma nad pjesmama – koja je ionako kroz stoljeća u crkvenim kuloarima i promenoarima izazivala prijepore u pogledu svojega svetopisamskoga kanoniciteta – ima do danas kanonskim čavlom čvrsto zatučeno mjesto među najstrožim odabirima starozavjetnih knjiga unutar i katoličke i pravoslavne i protestantske Biblije, tada bi i Psalmi nerotkinje Vesne Parun svakako miritali komparaciju odmjeravanja ove vrste.

Zamislimo samo tu dramu: žena, kojoj je prirodnom zadatošću imanentno majkom postati i biti, koja u nekoj svojoj samo njoj znanoj borbi piše stručak pjesama nada koje, bez nade, meće naslov: Psalmi nerotkinje… Koliku duhovnu amplitudu bola izaziva nerealizirani, a žuđeni, osjećaj majčinstva? Uvjeren sam kako su Psalmi nerotkinje, ustvari, derivati Vesnine nadpjesme nad pjesmama: Ti koja imaš ruke nevinije od mojih… Izronili su iz iste muke…

Zato u Vesne i jesu česti provodni motivi utroba i rođenje. Nedosegnute sanje. Bez obzira na to što u inače bujnom vokabularu dominira poker elemenata zamjetljiv u romantičarskim riječima sunce-trava-zemlja-sumrak, atmosfera pjesama bliža je noći, negoli rasvanuću: Vi trave tek rođene a već se od ljubavi vaše sunčevi zalasci dime/O, pehari spokoja, prigušeni krikovi svjetlosti! Vi, biljke u/nesvjestici/otvorite vaše bijele rodnice, gdje drhte nevine pohote! // Šutnjom plodnosti vi živite, strah je još od vas daleko/svijet je u vama, blag kao težačka pjesma i poorano veče rujansko. Pa slijedi poanta: Sretne su trave što ne znaju da je njihovo rastenje uzaludno.

POLITIČKI KVASCI

Međutim, kad je već govora o psalmima, oni poetesi nisu poslužili tek kao zgodna domislica za uokvirivanje ciklusa (koji ciklus nosi i snagu i moć cijele jedne zbirke!), nego je Vesna, hoteć ili ne, na mnogim mjestima postigla upravo tipično psalamske paralelizme, koji su i inače bili temelj prastare židovske poezije… Što u jednom stihu započinje, u drugom se nastavlja; što se u prvom nudi, u sljedećem se suprotstavlja; što se u početnom izlaže, u drugom se parafrazira.

Stoga će pjevati umjetnica: Ovce se udvajaju i bogate proljeće jaganjcima,/ptice podmlađuju drevni glas šume i pomažu danu da se rodi; ili: Svejedno jesi li vidio pred sobom, dječače, ženu ili biljku./Ti si gledao u udovima mojim svoja nestašna putovanja; ili: Mlijeko grudi je isteklo u kamenje, nježnost su iz žila popili gušteri. Nekad paralelizam suprotnosti Vesna sažimlje u epigramatsku lapidarnost: Nebo je golemo i toplo kao uludo darovani hljeb; ili: Šta drugo možeš biti u zlom vremenu, nego dobra misao…

Ipak, najvažnija riječ u Psalmima nerotkinje, čini se, jest – vrijeme. Ono je i motiv i tema, i metafora i hiperbola, svojevrsni paradoksalni sinonim za strpljenje; ono je Vesnin i suputnik, i njezino ufanje, i njezin ljubavnik. Poručuje ona i sebi i svojem dragom: Ti nisi nikuda otplovio, jer ja nisam ni cesta ni most ni rijeka… To piše žena u 30-im godinama života – ili žive smrti, svejedno – koja je pristala na odustajanje. Potresno je njezino priznanje: Suvišna sam kao na dan svog rođenja svemu što moje oči gledaju… I odlučuje se sperance svoje okačiti isključivo o – vrijeme: I postah vrijeme tišine zimnje, doba kasnih trava.