Roman"Camillev requiem" moja je posveta klasičnoj glazbi<br />

Sve produktivniji šibenski pisac Ivan Klarić  i ovu godinu završava s dvama novoobljavljenim djelima: romanom "Camilleev requiem" i zbirkom pjesama "Zrcala u pustinji". "Camilleev requiem", Klarićev je treći roman, a "Zrcala u pustinji" peta zbirka pjesama. Ovaj diplomirani pravnik po struci, koji je, kako će reći, između glazbe, koja i danas u njegovu životu igra veliku ulogu, i prava, odabrao ovo potonje, u književnosti se javio 2006. kada je objavljena zbirka pjesama "Ruže i ništavilo". Usljedile su potom druge zbirke: "Mjesečeva kuća", "Noino zrcalo" te "Digitalni žamor" obljavljen lani. Istodobno s poezijom piše prozu, pa je tako prije "Camilleeva requiema", lani izišao roman "Tihi dani", dok je prvi, "Henok", objavio 2012. godine. Oba nisu prošla nezapaženo među kritikom, a "Tihi dani" ušli su i u uži izbor za Nagradu Janko Polić Kamov.

Glazba i politika

Pjesme iz zadnjih dviju zbirki prevedene su mu i na engleski jezik i objavljene u časopisu Relations koji promovira hrvatsku književnost u inozemstvu, a izdaje ga Hrvatsko društvo književnika čiji je Klarić član.
Radnja "Camilleeva requiema" obuhvaća razdoblje od 70-ak godina i događa se u Francuskoj te bivšem Sovjetskom Savezu. Roman je to o ljubavi jednog Francuza i Ruskinje, o glazbi, odnosu oca i sina, hladnoratovskom vremenu...
– Roman sam pisao tri i pol godine, a prije toga mi je toliko trebalo da prikupim podatke. Glavni lik je alzaški Nijemac koji živi u Francuskoj i njegov sin koji odlazi živjeti u bivši SSSR. To je moj unutarnji dijalog s glazbom koja je meni u životu vrlo važna. Povijesni okvir i prostor koji sam odabrao u romanu važni su kako bih pokazao disput koji postoji između glazbenika i ostalih ljudi. Zato i ruska, francuska i njemačka nacija nisu slučajno izabrane. Naime, u glazbi 20. stoljeća dominira francusko-ruska škola, a Nijemci su to bili u 19. stoljeću. Kroz te tri škole dao sam svoju posvetu klasičnoj glazbi – rekao je Klarić.

Sud čitatelja i kritike

U očekivanju reakcija struke i kritike, Klarić ne krije i kako mu je, uostalom kao i svakom piscu, važno i kako će čitatelji prihvatiti roman.
– Treba pričekati sud kritike, no u jednom razgovoru književnik i urednik Tito Bilopavlović, koji od početka prati što radim, rekao mi je da je to knjiga o kojoj bi svakako trebalo pisati. Naravno da mi je važno i mišljenje čitatelja, iako me generalno gledajući žalosti što je u Hrvatskoj čitatelja sve manje i što nakalade knjiga strahovito padaju. Znam da su knjige s obzirom na naš standard ljudima skupe, ali drago mi je što je roman Tihi dani u šibenskoj knjižnici bio na trećem mjestu najčitanijih knjiga. Također, taj je roman bio na listi preporuka za čitanje Gradske i drugih knjižnica u Zagrebu – kazao je Klarić te dodaje kako kada piše na čitatelje baš i ne misli, ali mu oni pred oči dođu u fazi redigiranja:
– U svakom slučaju, kada napišeš nešto ne možeš svima ugoditi, to jednostavno ne bi bila dobra književnost!