StoryEditor
KnjigeOgorčena književnica

Slađana Bukovac o situaciji u rodnoj Glini: ‘To je nevidljiva Hrvatska, a kuće obnovljene nakon rata rušile su se kao kula od karata‘

Piše Vinko Paić/SD
2. siječnja 2021. - 19:02
Slađana BukovacManuel Angelini

Književnica Slađana Bukovac, rodom je iz Gline, a živi u Puli. Nakon razornog potresa nimalo joj lako nije bilo gledati slike iz razrušenog, ali ponosnog kraja, koji, smatra ona, kao da je zaboravljen. Na to je upozorila i svojim statusom na društvenim mrežama.

- Potres je snažno pogodio i Glinu, i okolicu. Dakle nije isključivo Petrinja, ili, kao što je bilo jučer, nešto "južno od Zagreba", to su mali gradovi i sela koji imaju svoja imena, tamo još uvijek neki ljudi žive. Ovako danas izgleda centar Gline. U Majskim Poljanama kraj Gline je četvoro mrtvih. Otac i sin, mladić od 20 godina, još jedan stariji čovjek, i muškarac od 36. godina. Sva bijeda nas medija vidi se u tome da u Glini cijeli dan nije bilo, po mom saznanju, nijednog, išli su samo do tamo dokle su išli Plenković i Milanović. Iz Gline su vijesti krenule tek sada, po mraku, kada se doznalo koliko je ljudi poginulo, napisala je nedavno  na svom Facebooku.

Nedugo nakon razornog potresa skrenuli ste pažnju na rodnu Glinu. Što vas je potaknulo da napišete taj status na društvenim mrežama?

Uplašila sam se da doslovno nitko neće primijetiti da je grad pogođen potresom. To područje se izbjegava već dvadeset pet godina, nije dobro ni za predizborne kampanje. Do Petrinje je državni vrh morao otići jer je centar grada potpuno srušen, činilo mi se da će se tu zaustaviti i političari i mediji, jer je krajeve kao što je Banija potrebno pod svaku cijenu izbjegavati. Inače se otvara Pandorina kutija, vidi se kakva bijeda i nerazvijenost tamo vlada, a s tim nijedna politička garnitura ne želi imati posla.

Kakvi vas osjećaju prožimaju dok gledate apokaliptične slike u mjestu gdje ste proveli djetinjstvo i mladost?

To je jako teško. Ja poznajem te kuće, sjećam ih se dok su bile cijele, pa ih se sjećam kad su bile spaljene, onda se sjećam kad su obnovljene, i sada ih gledam srušene. Jasno mi je zašto većina ljudi ne želi nikamo, iza sebe već imaju nekoliko godina ratnog izbjeglištva, potucanja od nemila do nedraga. Oni psihološki nemaju kapaciteta još jednom kroz to prolaziti.

Doima se kao da je život tamo odavno stao. Koliko se grad promijenio od Domovinskog rata do današnjih dana?

Od rata naovamo izgleda sve gore. Možete pronaći fotografije centra Gline iz kolovoza 1995. godine. Grad izgleda zapušteno, ali nakon toga slijede dva i pol desetljeća propadanja, i daljnje devastacije. Sam grad u ratu je ostao gotovo netaknut, ali mnoga sela su bila spaljena do temelja, sve su kuće građene iznova.

Za te kuće, koje su gotovo nove, stare dvadesetak godina, ispada da su katastrofalno podnijele potres, ruše se kao kule od karata. Po kakvim su standardima građene, je li itko nadzirao taj posao? Ispostavlja se da su to Potemkinova sela, već je u početku bilo bizarno što se ljudima grade nekakvi objekti koji u najboljem slučaju mogu poslužiti kao vikendice, jer obnova nije uključivala gospodarske zgrada, štale, ništa od čega se seoska imanja u pravilu sastoje.

Na goloj ledini bi se podigla neka gradnja dubiozne kvalitete, 45 kvadratnih metara za dvije osobe, nema se kamo smjestiti pas, a kamoli krava. Država je za simbolične iznose otkupljivala imanja i kuće stanovnika srpske nacionalnosti, kasnije ih je preprodavala, ili poklanjala. Najčešći je slučaj bio da su ljudi, uglavnom doseljenici iz Bosne, dobivali samo neku vrstu stanarskog prava, tako da im se nije isplatilo ulagati u imovinu koja nije njihova.

Stare su kuće trošne i dotrajale, često napuštene, nove, "iz obnove", građene su bilo kako. Ovo što sad gledamo kako se ruši, i pada na sve strane, to se ruše posljednje iluzije da je na Baniji ikad uspostavljen normalan mirnodopski život, iza kojeg ne stoji šuplja ratnička i državotvorna propaganda.

Kako tamošnji ljudi žive?

Znate što se u Glini smatra idealnim zaposlenjem za mladiće? Posao zatvorskog čuvara u kaznionici. Svakodnevan rad u kompleksu okruženim visokim zidom, i osam sati dnevno s teškim, okorjelim kriminalcima. To je idealna profesionalna perspektiva, i karijera koja izaziva poštovanje, i zavist. Ako je to ideal, nije teško zamisliti u kojem je stupnju očaja zajednica s takvim kriterijima. Ako ne radite u općini, ili u lokalnom pogonu tvornice dječje hrane, onda se možete zaposliti još samo u jednoj od lokalnih pilana, čiji se posao uglavnom svodi na golu eksploataciju okolnih šuma, koje se sijeku, dok ih još ima, a radnici za minimalne nadnice obavljaju najteže fizičke poslove.

Je li dosad vlast imala sluha za ovaj dio Hrvatske?

Banijom, kao i Kordunom, Likom, Vukovarom, od rata naovamo nijedna državna vlast uopće nije imala pretenziju zavladati. Postoje lokalni šerifi, i lokalna vlast, to da. Ali na državnoj razini, u smislu nekakve strategije razvoja, suočavanja s činjenicom da tamo prijeti izumiranje stanovništva, nema te vlasti koja bi bila tako neoprezna da se upusti u takvu avanturu. Vlast vlada u Zagrebu, Varaždinu, Istri, Splitu, na riječkom području.

Ovo je nevidljiva, egzotična Hrvatska. Prvi dan potresa za ta mjesta uopće nisu postojali nazivi, mediji su govorili o "50 kilometara južno od Zagreba". A to se zove Petrinja. Pa se zove Glina. Sela koja se zovu Strašnik, Žažina, Majska Poljana nitko ne zna pravilno izgovoriti. Nema tog fonetičara koji kolegama novinarima pritom može pomoći: lakše je naći čovjeka koji je na Tajlandu, nego u Strašniku.

Što vam govore prijatelji koji tamo žive? Jesu li zabrinuti?

Ljudi su zabrinuti za svoju djecu, i za stoku, ako je imaju. Po svim ostalim pitanjima su jednostavno iscrpljeni. Od siromaštva, od tragedija, od beznađa...

Jeste li očekivali ovoliki val dobrote hrvatskih građana?

Nisam, to nije očekivao nitko. Banija u ovom trenutku živi od ljudi koji sjedaju u svoje automobile, od Njemačke, preko Slovenije, Istre, do Dubrovnika, Bosne i Srbije, i dovoze hranu, baterijske lampe, najlone za pokrivanje kuća. Sustav, država, osim nešto pomoći koju je pružila vojska, tu uopće nije vidljiv. Nije postavio šatore, agregate, uspostavio sustav prehrane. Ljudi spavaju u kamp kućicama koje dovoze istarski iznajmljivači, pokrivaju se njihovim dekama.

Studentice od dvorišta do dvorišta dijele kruh, i vodu. Iz svih dijelova Hrvatske, i iz okolnih zemalja, stižu grijalice, i baterijske svjetiljke. Ljudi su prepoznali nesreću, i svi hoće pomoći direktno, na kućnom pragu. Zbog toga je i nastala takva gužva, sustavu ne vjeruje nitko, i malo tko vjeruje da će, ako preko državnih institucija uplati novac, on stići na odredište.

 
12. svibanj 2021 23:16