Betina ima Muzej drvene brodogradnje, Prvić Memorijalni centar "Faust Vrančić", Zlarin gradi svoj Hrvatski centar koralja, jedino Krapanj nama ništa! Kao da nije riječ o otoku višestoljetne tradicije spužvarstva i ronilaštva. Štoviše, spužvarstvo u Hrvatskoj počinje upravo na Krapnju. Vadili su "spuge" naraštaji i naraštaji vrijednih Krapljana: najprije na dah i s ostima iz broda, zatim u teškim skafanderima na velikim dubinama, a danas opremljeni bocama s kisikom.
Ali, ne samo spužve, vadili su Krapljani i koralje za Zlarinjane, a nakon što je poslije Drugog svjetskog rata Jadran bio pun potopljenih brodova, u njihovu izvlačenju iz mora sudjelovali su i mnogi Krapljani. Pa, ako to nije dovoljno da najniži otok u Jadranu, k tomu i najbliži Šibeniku sa samo 300-tinjak metara udaljenosti od kopna, dobije reprezentativan muzej posvećen bogatoj tradiciji vađenja spužvi, ronjenja, čak i podvodne gradnje, onda je to skandalozno! Smatra to Tomo Curavić, Krapljanin, po struci inženjer metalurgije kojeg su posao i život odveli u Njemačku još davnih 70-ih. Tu živi i danas, ali svoj Krapanj ne zaboravlja i svake mu se godine ponovo vraća.
Krapanj je Curaviću u krvi: tradicija, govor, način života... I ronilaštvo je u genima njegove obitelji. Otac i sva trojica stričeva bili su ronioci, a ronio je i jedan njegov brat.
- Vidio sam muzej u Betini, "Fausta Vrančića", u Zlarinu se radi Centar koraljarstva... Gledajte ovako: drvena brodogradnja radi se po cilom svitu i na Jadranu, Faust Vrančić je nešto posebno, on je bio genij, a Zlarinjani će se u svom koraljarstvu okititi i krapljanskim perjem, jer su za njih ronili Krapljani. Ono što Krapanj ima to je jedinstveno: vađenje spugi, koralja, brodova i podvodna gradnja na tri kontinenta. Toga nema nigdi na svitu. Krapanj zaslužuje veliki muzej gdje će sve to biti predstavljeno i prikazano. Ono što je bilo u crkvi, odnosno što je u hotelu je malo i ništa. Ako se to ne napravi ta će se bogata tradicija zaboraviti, jer je već sada puno toga zaboravljeno. Ali, vidim da za to nema podrške Grada Šibenika, a ni sami Krapljani nisu zainteresirani da to pokrenu. Ako se to ne dogodi bit će to sramota za Krapanj, Šibenik, županiju i cijelu Hrvatsku! Ne mogu ja to gurati iz Njemačke sa svojih 81 godinu – ogorčeno i pomalo ljutito govori Curavić.
On pak nije sjedio skrštenih ruku. Očuvanju krapanjske baštine svoj je doprinos dao uopravo ovih dana objavivši knjigu pod nazivom "Krapljani, vladari prodmorja". Svojevrsna je to monografija posvećena povijesti spužvarstva i ronilaštva na istočnoj obali Jadrana. Nije se, kaže, ograničio samo na vađenje spužava, potopljenih brodova, gradnju luka i mostova po Jadranu i uz sredozemnu obalu Afrike i Azije, već je nastojao prikazati i uvjete u kojima su Krapljani živjeli, ali i društveno politički kontekst koji je utjecao na poslove kojim su se bavili. Tri je godine radio na knjizi i nije mu uvijek bilo lako doći do izvora i podataka, a i zbog korone nije mogao putovati i susretati se ljudima te istraživati onoliko koliko bi to trebalo. Ukratko, priznaje da je na početku pisanja knjige znao u što se upustio, možda ona danas ne bi ugledala svjetlo dana.
Živjelo se teško
Tomo Curavić rođen je 1940. godine u Šibeniku. Posve slučajno, voli naglasiti, jer je njegova majka imala 26 godina i bila je, po tadašnjih shvaćanjima, stara za rađanje. Otac se, nastavlja, pobojao da bi porođaj mogao poći po zlu, pa je majku odveo u šibensku bolnicu gdje je na svijet došao mali Tomo, samo 14 dana nakon što mu je mati išla kopati u polje! Živjelo se teško i siromašno: dok su muškarci ronili i vadili spužve, žene su kao nadničarke kopale u vinogradima bogatih Krapljana i Šibenčana. Rijetki bi tako mislili, ali Curavić i danas zahvaljuje na tom siromaštvu.
- Imao sam sreću da sam se rodio u Krapnju početkom Drugog svjetskog rata u siromašnoj familiji. To je stvarno sreća, jer su me te životne prilike cijepile i imunizirale protiv svih teškoća koje su kasnije došle u životu. Sve je to bilo ništa u usporedbi s odrastanjem u kojem su bili glad, neimaština, jad i bijeda – govori Curavić koji je možda baš zbog toga od djetinjstva trenirao upornost i marljivost, vjerojatno i tvrdoglavost
Zbog toga mu valjda nije bilo teško ni da s Brodarice, gdje je otac sredinom 50-ih, poput većine Krapljana, izgradio kuću, u Šibenik dolaziti i tri puta dnevno prelazeći biciklom više od 40 kilometara. Nije tada bilo autobusa, a bome ni valjane ceste, još manje asfalta, pa je dio puta mladi Curavić sam uredio kako bi biciklom uopće mogao proći. Nerijetko je u školu dolazio potpuno bijel od prašine s puta, ali mladosti je to, smije se, najmanje smetalo.
Nakon završene gimnazije, Curavić je upisao pravo u Zagrebu. Dao je i prvu godinu, ali mu je bio vrlo naporno, jer je morao raditi da bi uopće mogao studirati. A kada su predstavnici šibenskog TLM-a jednom došli u Zagreb u Klub Šibenčana i nudili stipendiju onima koji žele studirati metalrugiju u Ljubljani, nije se ni časa premišljao.
Karijera u industriji
Iz Slovenije se vratio s diplomom, ali i životnom izabranicom. Nakon što je kratko radio u TLM-u, u potrazi za boljom prilikom da pokaže svoje znanje odlazi u Makarsku, Zagreb, naposljetku 1973. godine u Njemačku, u Stuttgart. Cijeli životni vijek, gotovo do sredine svojih 70-ih, radio je u struci poslove vezane za aluminijsku industriju. S ponosom o tomu govori, a ponos ne krije ni kada govori o svojim Krapljanima, vladarima podmorja. Iako priča o tradiciji tog otoka, smatra Curavić, nije do kraja ispričana, u tom je mozaiku njegova knjiga sa svojih 200-tinjak stranica i brojnim fotografijama svakako važan kamenčić.
- Uvijek se u Krapnu (tako Krapljani zovu svoj otok, op. a.) govorilo da je vađenje spužava počelo u 18. stoljeću i da je Krapljane to naučio fra Anton koji je na otok tada došao s Krete. Ali ja sam čačkao i u šibenskom arhivu našao dokument iz prve polovice 16. stoljeća gdje šibenski trgovac Križanić sklapa ugovor sa Zlarinjanima da će od njih kupovati spuge – 100 komada po 80 dukata. U Krapnju na groblju ima nadgrobna ploča s plemićkim grbom i imenom Križanić. Zanima me kakva je veza između Križanića trgovca i ovog plemića. Jer, ako je riječ o istoj osobi koja ima ovdje grob, vjerojatno je i neki Krapljanin za njega počeo raditi i vaditi spuge, a to znači da su se ljudi spužvarstvom na Krapnju počeli bavili 150 godina ranije negoli se danas smatra – objašnjava Curavić.
Kada su se spužve vadile ostima, dodje, "ulov" za jedan dan nije mogao prijeći 2 kilograma. Uvođenjem teške ronilačke opreme i skafandera, a prvi na otok stiže 1893. godine, vadilo se i 5-6 kilograma dnevno.
- Danas na Krapnju postoji desetak ekipa koje rone s bocama. To je i dalje isplativ posao, ali i riskantan. Prije se u vijaž išlo 20 dana, pa bi se vratili doma, prodali spuge bili sa familijom tjedan dana i nanovi išli. Sada ekipe na moru budu i 2-3 mjeseca da bi izvadili onoliko spužava koliko bi prije za 20 dana. S pojedinih lokacija spuga je potpuno je nestalo – zabrinuto zaključuje.
U svojoj knjizi, Curavić se, među ostalim piše i o razvoju ronilačke opreme, navodi dinastije krapljanskih ronilaca, vlasnike leuta i opreme, opisuje pojedine ronilačke đite, stradavanja ronilaca... Sve je to, smatra, sada sačuvano od zaborava.
Tiskarska boja na stranicama Curavićeve knjige tek se osušila. Čeka je sada prosudba čitatelja, prije svega onih čiji se život ili život njihovih očeva i djedova našao između korica knjige.