Ovjenčan nagradama i sudjelujući na mnogim festivalima, film Proslava stigao je i u Šibenik, pa su tako i ovdašnji ljubitelji pokretnih slika i velikog ekrana imali priliku provjeriti zašto je ovaj dugometražni igrani prvijenac Bruna Ankovića proglašen najboljim filmom na ovogodišnjoj Puli i nagrađen Velikom zlatnom arenom. Anković je splitski redatelj sa zagrebačkom adresom, a do sada se bavio dokumentarcima i reklamnim spotovima. Nakon završetka projekcije u Art kinu Arsen u Kući umjetnosti, Anković je u ugodnom i zanimljivom razgovoru s Antom Storićem, šibenskoj publici otkrio što ga je to privuklo višestruko nagrađivanom, istoimenom romanu Damira Karakaša i zašto je odlučio ekranizizirati ga.
-Proslavu sam pročitao još dok je roman bio u rukopisu i zaljubio sam se na koji je način Karakaš secirao našu povijest, vrijeme koje je prethodilo Drugom svjetskom ratu, obiteljske odnose i odnose u selu kao i odnose s prirodom i kako je pokazao zašto su ti ljudi završavali tako kako su završavali. Uvijek sam se pitao zašto su ljudi odlazili u ustaše i koje su to okolnosti prethodile tom vremenu. S druge strane s obzirom na mrakove koji se bude po cijeloj Europi, smatrali smo da je važno ispričati ovu priču i podijeliti je sa svijetom – kazao je Anković ističući kako ga kao redatelja nije zanimalo prokazivati ideologiju, jer smatra da svi znaju što je predstavljala NDH, već mu je bilo zanimljivo pokazati kako su ti ljudi vjerovali da idu u svjetlu budućnost, a zapravo su išli u najveći mrak 20. stoljeća. Kazao je i kako Ministarstvo znanosti i obrazovanja priprema program koji uključuje i projekciju Proslave za škole u idućoj godini.
Objasnio je Anković šibenskoj publici i neočekivani završetak filma. Naime za kraj su odabrani dokumentaristički kadrovima koji prikazuju doček Ante Pavelića u Lici nakon proglašenja NDH.
-Nismo znali da će to biti kraj filma. Kada smo pisali scenarij u jednoj fazi smo odlučili potražiti arhivu kako bismo glumcima malo pomogli da uđu u to povijesno razdoblje, doznamo kako su ljudi izgledali, kakvi su bili kostimi, frizure... Međutim, vremenom smo uvidjeli da nema veće jeze od realizma kada vidite kako ti ljudi dočekuju Pavelića i s kojim oduševljenjem mu kliču. Zumirali smo i usporili zadnji kadar gdje se vide sve mladi ljudi koji puni sreće viču "Ante, Ante!", a između njih probijaju se dva mladića u tim uniformama koje je u tom trenutku imala samo elita. Oni su jedina mrka lica među tom mladeži. Imali smo osjećaj da je to za kraj moćnije od bilo čega što fikcija može ponuditi – rekao je Anković ističući kako je kao redatelj želio izbjeći eksplicitne scene nasilja iako su roman, pa tako i film, natopljeni mrakom, tjeskobom, okrutnosti i siromaštvom.
-To zlo nama je bilo neki šum koji dolazi iza brda i valja se u područje gdje žive naši protagonisti i antagonisti. Zlo je u krvotoku. Ono je upisano u svim tim transgeneracijskim traumama, patrijarhatu koji se vrti u krug i nemogućnosti da pobjegneš od svega toga – objasnio je Anković.
Voditelja razgovora Antu Storića zanimalo je zašto u filmu nema prizora iz romana koji je vrlo brzo nakon objave, izazavao burne reakcije u Lici, a riječ je o loncu u kojem obitelj kuha jelo, a preko noći, jer je velika zima i ne mogu izlaziti vani, u tom istom loncu obavljaju nuždu.
-To je zanimljivo i mi smo snimili to, ali smo na kraju odustali staviti to u film, jer smo smatrali da će sve te stvari, premda su točne, biti pretjerane, pa će biti opet krivih reakcija. Karakaš stalno ima probleme s Likom i Ličanima jer oni smatraju da ih on iskorištava i laže o njima – naglasio je Anković ističući kako u Lici sada postoji i nova teza oko običaja prikazaonog i u filmu, a u vezi s nošenjem ostarjelog i bolesnog djeda u planinu kako bi ga se tamo ostavilo da umre.
-Sada u Lici kažu da Hrvati nisu nosili i ostavljali svoje stare nego da su to radili samo Srbi. I to se vrti po nekim medijima i portalima. Potpuna glupost, jer postoje povijesne činjenice da su do 30-ih godina prošlog stoljeća radili i jedni i drugi. Marija Terezija je to zabranila pa je zadnji takav slučaj u Lici bio 1936. godine i nema nikakve veze ni s vjerom ni s nacionalnošću – zaključio je Anković.
Objasnio je i zašto Proslava nije samo hrvatski, nego i katarski film. Naime, zahvaljujući novcu koji je dobio od katarskog Doha instituta za film, Anković je svoju niskobudžetnu Proslavu ipak uspio dovršiti.
Proslava je, kako se stalno ističe, svjetsku premijeru imala na festivalu u Karlovym Varyma, a Anković je šibenskoj publici ispričao i kako mu je nakon projekcije prišla francuska novinarka i pokazala snimku mladih ljudi koji kliču pobjedi Marine Le Pen i rekla: "Ovo su protagonisti i antagonisti vašeg filma danas". Pokazuje to, uvjeren je Anković, koliko je tema filma aktualna danas i koliko je, unatoč tome što je smještena u malo ličko mjesto u vremenu prije i neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, razumljiva i prepoznatljiva svugdje gdje se ponovo uzdiže ekstremna desnica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....