Šibenski pjesnik i tekstopisac betinskog podrijetla Dinko Škevin napisao se stihova i stihova, nauživao se nagrada i priznanja, ali ovih ga je dana ipak iznenadila jedna lijepa vijest koja je stigla iz Zadra. Škevin je svojim pjesničkim opusom natopljenim mirisima i bojama Dalmacije, koja je njegova vječna i jedina inspiracija, zapeo za oko zadarskom ogranku Hrvatskoga književnog društva, koje je odlučio svoju književnu nagradu ove godine dodijeliti upravo njemu.
– Nazvao me je iz Zadra književnik Nikola Šimić Tonin da mi kaže da sam dobio nagradu "Joja Ricov", da će mi biti uručena 25. ožujka i da tog dana ne planiram nešto drugo. Svakako da sam bio iznenađen. Nisam ništa slično očekivao. Drago mi je, naravno, čuti i vidjeti da se prati ono što čovjek radi. U žiriju koji je odlučivao o nagradi su i doktori znanosti – govori Škevin bez previše uzbuđenja.
Kako je stariji, priznaje, splasnule su mu ambicije. Ali ne i želja da i dalje piše i pjeva o svojoj Dalmaciji, starim običajima, ljudima, moru, brodovima, maslinama, murvama...
Dodjela na Ugljanu
Nagradu "Joja Ricov", nazvanu po hrvatskom književniku rodom iz Kali, Škevin će primiti u tome mjestu na otoku Ugljanu. Hoće li do tada napisati neku novu pjesmu?
– Uvijek se nešto piše. Imam svoj ritam, slažem pjesme, bit će i nova zbirka…
Svoju poeziju, voli isticati Škevin, doživljava kao vraćanje u djetinjstvo. Stalo mu je do toga da se ne zagube stari običaji i riječi. Polovina njegovih pjesama napisana je čakavštinom, u dalmatinskom govoru. K tomu su i u rimi, a koliko god je zagovornik jednostavnosti, stihovi, smatra, ne smiju biti banalni.
– Do sada sam objavio pet zbirki pjesama, a dvije su imale ponovljeno izdanje. A koliko sam pjesama napisao raznim pjevačima i na koje je sve to strane otišlo, tko više pamti. Toliko je toga bilo. Pa ja sam, uz Nenu Belana, najnagrađivaniji na Večerima dalmatinske šansone. Sudjelovao sam na 13 Večeri i osvojio 14 nagrada Šansonijer. Prije godinu i pol napisao sam pjesmu za Mišu Kovača, još prije za njegovu kćer Ivanu. Moje su pjesme pjevali Vinko Coce, naš Đani Stipaničev, klape "More", "Maslina", "Rećina"... Tko bi se svega sjetio. Samo, danas je došlo vrijeme da svatko radi sve: napiše stihove, glazbu, aranžman i na kraju sam i pjeva. Zato se na estradi svašta i događa. Nekada je bilo drugačije. Znalo se što tko radi, u čemu je dobar. I jedan veliki Arsen Dedić kazao je kako je napisao puno stihova i glazbe, ali za samo nekoliko svojih pjesama radio je aranžman… Zato, kad vidiš što se sve događa na našoj estradi, čovjeka to malo odbija.
Za svoje pjesme Škevin voli reći da su životne i stvarne. Opjevao je zato mnoge poznate Šibenčane i osobenjake, pa je tako nastala i balada o Koki, pjesma o gradskoj prostitutki Nadi Buri… A nakon tragične smrti dvojice mladih pjevača iz klapa s kojima je Škevin surađivao, Joška Arasa i Tonija Grguričina, nastala je popularna pjesma "Partili tenori".
Nemam sluha
– Evo, ovih dana sam slušao jednu svoju pjesmu u "Dobro jutro, Hrvatska". Zove se "Kanata". To je stari običaj u Betini kad se napravi brod, da se ispeče janje, napravi fešta i zapiva… Tu sam pjesmu napisao za betinski KUD "Zora" i oni su to baš lipo prije neki dan otpivali na televiziji. Baš sam guštao – kazao je Škevin.
I koliko god je njegovih tekstova uglazbljeno do sada i koliko god su mu pjesme pjevne, Škevin kaže kako nema sluha niti zna pjevati, nego ima samo dobar osjećaj za ritam.
– Svi me i zbog mojeg bas-baritona pitaju u kojoj klapi pjevam. Ma, ljudi moji, ja ne znam pjevati. Nimalo. Osjećam ritam i rimu, to mi ide. Dušan Šarac, koji je uglazbio većinu mojih pjesama, rekao mi je kako on kada pročita moju pjesmu, odmah osjeti melodiju. Valjda to znam pogoditi. Pjesme me idu, ali ne i pjevanje – našalio se Škevin.
