‘Plavi cvijet‘ privukao brojnu publiku u ‘Arsena‘, redatelj Zrinko Ogresta našalio se što nitko nije otišao s projekcije

Najbolji film s ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala "Plavi cvijet" Zrinka Ogreste, ovjenčan također i Zlatnom arenom za režiju te za najbolju glavnu žensku ulogu, u Šibeniku je, u Kući umjetnosti "Arsen" prikazan tjedan dana prije početka redovite kinodistribucije. Time je ujedno otvoreno prvo šibensko art kino, istodobno i jedino kino u središtu grada, u kojem će se filmske projekcije redovito održavati srijedom i subotom, u dvama terminima: u 18. i 20. sati.

Koliko je ovdašnja publika željna takvog sadržaja, najbolje je pokazalo gotovo posve popunjeno gledalište. S pozornošću se pratio Ogrestin "Plavi cvijet", pa je redatelj u razgovoru sa selektoricom filmskog programa u "Arsenu" Jelenom Svirčić nakon završetka filma u šali primjetio kako je dobar znak što nitko nije napustio dvoranu i što su svi film odgledali do kraja. Ogresti je, kako je rekao, Šibenik donio prvi susret s "običnom" publikom, budući da je film do sada bio prikazan tek na nekoliko filmskih festivala, uključujući Pulu.

Otkrio je i to da je "Plavi cvijet" na neki način slučajno snimljen.

- Ovaj je film nastao u osobitom trenutku za mene. Pripremao sam posve drugi film, međutim nisam bio do kraja zadovoljan sa scenarijem. Tada se dogodilo, posve slučajno, da mi je naš afirmirani mladi dramatičar Igor Martinić, poslao scenarij ovog filma koji mi je bio izrazito blizak budući da je umjetnički bio postavljen bez stvaralačke afektacije, potpuno koncentriran na likove, s vrlo dobrim dijalozima i karakterima.

Kad je tekst došao u moje ruke, još sam ga približio sebi i svom svjetonazoru. Snimio sam upravo ovakav film, izabrao glumce, među kojima i Vanju Ćirić koja je široj javnosti manje poznata. Ona do sada nije imala nikada tako veliku ulogu na filmu. Počeli smo s temeljitim pripremama i čini mi se da se taj napor, osobito u interpretivnom dijelu, i vidi. Mislim da smo snimili film kojeg se nitko od ljudi koji se pojavljuju na špici ne treba sramiti – kazao je Ogresta.

Odovarajući na pitanje iz publike je li mu prije snimanja filma bila poznata i je li na njega na određeno način utjecala Martinićeva drama, odnosno kazališna predstava "Drama o Mirjani i svima oko nje", Ogresta je rekao kako dramu nije čitao, a predstavu je vidio pola godine nakon što je završio film. To je, smatra, bila prava "božja milost", jer, da je bilo drugačije, film ne bi ni snimio.

Godine rada i iskustva, odnosno stvaralačko sazrijevanje, smatra Ogresta donose i nastojanja da redatelj svoje postupke pročisti od svega nebitnog te da u filmovima ne pokazuje svoje umjetničke bicepse i da se ne pravi važnim.

- Film je vrlo zavodljiva igračka. Imaš cijeli niz izražajnih sredstava i s njima je zavodljivo poigravati se u svakom filmu. Potrebna je određena zrelost da znaš koja sredstva izabrati, što je dovoljno i da ne ideš više od onoga što je potrebno. Taj izbor temelj je režije, rekao bih. Doslovno biraš sve: od suradnika do svega onoga što se vidi u svakom kadru. U takvom izboru trebaš imati mjere – istaknuo je Ogresta, a objasnio je zašto njegovi posljednji filmovi u središtu imaju žene, premda kao filmski autor nije osobito okrenut prema ženskim pričama. Tako se, kaže, dogodilo i pri tomu je svojoj ženskoj strani dopustio da se razigra.
Komentirao je i odnos publike prema hrvatskom igranom filmu.

- U Hrvatskoj film nema jednaku specifičnu težinu kao neke druge umjetnosti. Puno se više cijeni kazalište, do te mjere da ga ne zovemo kazalištem nego teatrom. To djeluje nekako uzvišenije, a film je ovdje bio uvijek nešto drugotno. Filmski stvaraoci imaju i pomalo obezvrjeđujući nadimak filmađije, za razliku od, recimo, Srbije, gdje su filmski stvaraoci zaista priznati. To su veliki umjetnici. Takav je moj doživljaj i vjerojatno sam u tomu subjektivan. S druge strane u hrvatskoj filmskoj povijesti, pa i sadašnjosti, postoje filmski stvaraoci, autori, snimatelji i osobito glumci koji su na relevantnoj europskoj razini – naglasio je Ogresta napominjući kako je teško govoriti o hrvatskoj kinematografiji kada se godišnje snimi svega 5-6 filmova. Lakše bi bilo, dodao je, kada bi godišnja produkcija bila barem 20-ak filmova.

- Mi smo mala zemlja, razmjerno siromašna i nemamo mogućnosti za nekakvu raskošnu kinematografiju i u takvoj situaciji bilo bi dobro da se filmovi snimaju najpoštenije što može biti. To uvijek ne polazi za rukom, a postoje i filmovi koji su snimljeni s kalkulacijom da se dopadnu i inozemnom gledatelju i inozemnim festivalu.

Premda, posljednjih godina naši filmovi nisu nezamijećeni vani. Po mom mišljenju to bi moglo biti i bolje kada bi HAVC-ovska pozadina, da tako kažem, bila jača. Dosta smo u tomu tanušni. Naši susjedi i u Srbiji i u BiH-u u promicanju filma mnogo su snažniji. Hrvatska je "osuđena" na koprodukciju sa susjednima: Srbijom, Slovenijom, BiH itd. Te su se suradnje uspostavile, profesionalne su i štimaju, a pomogle su da i naši filmovi budu vidljivi i preko granica Hrvatske – kazao je Ogresta na kraju druženja sa šibenskom publikom u "Arsenu" na projekciji njegova "Plavog cvijeta".