Rade Šerbedžija: Bila je najpopopularnija glumica u Hrvatskoj, ali je na vrhuncu slave doživjela progone od tada ostrašćenih nacionalista

Rade Šerbedžija je više puta dijelio kadar s Mirom Furlan, u "Novinaru", "Horvatovu izboru" i "Putovanju u Vučjak", a ona je glumila i Medeju u njegovom teatru Ulysses. Mirina smrt ga je jako pogodila, ali sjećanje na nju ostaje.

- Mira je, siguran sam, jedna od najblistavijih glumica i umjetnica koje smo imali na našim prostorima, prije svega u Hrvatskoj gdje je rođena, počela, stvarala i napravila veliku filmsku i kazališnu karijeru, a onda i u čitavoj bivšoj Jugoslaviji, s obzirom da je igrala u svim filmovima u svim sredinama. Bila je posebna jer su je svi voljeli, njeni prijatelji, glumci i glumice, a to je najvažnije reći za jednog čovjeka koji se bavi kolektivnom umjetnošću, zatim režiseri, publika, filmska kamera. I ona je voljela njih, voljela je cijeli svijet, ali se i plašila tog svijeta, bila plaha, nježna i krhka, istinoljubiva, pravedna - prisjetio se Rade za "Slobodnu" i nastavio.

- Takav čovjek teško pronalazi mir u jednom okrutnom svijetu kakav je često znao bivati u ovim našim sredinama, a i uopće. Doživjela je i to da je na vrhuncu svoje slave i karijere, kao vjerojatno najpopopularnija glumica u Hrvatskoj, doživi i razne natpise i progone od tada ostrašćenih nacionalista jer je bila iznad toga. Kao što sam rekao, voljela je cijeli svijet bez obzira na vjeroispovijest i nacionalnost, bila je kozmopolit, nepravedno optužena, pobjegla kao ranjena ptica što dalje od ovog užasa jer nije mogla podnijeti rat i nepravdu i nesreću naroda u kojem je rođena i živjela. Kad je otišla u Ameriku otišla je u nepoznato, ali se ponovno izdigla, stala na noge, glumila na engleskom jeziku, igrala u serijama, filmovima i kazalištu. Živjela je na taj način, živjela svoj život u Americi oko 30 godina - govori Šerbedžija.

- Godine 2002., došla je na Lenkin i moj poziv u teatar Ulysses da igra Medeju. Družili smo se mnogo u Los Angelesu, često bili oni kod nas i mi kod njih, ali jedva smo je uspjeli nagovoriti da dođe. Bojala se jer je, rekoh, bila plaha, nježna i krhka, ali na kraju je ipak došla i briljirala u "Medeji" koju smo postavili na Brijunima.

Ono što joj se desilo tada bilo je nešto slično kao sada, kad je ovaj užasni potres pogodio Petrinju i ostale krajeve Hrvatske. Odjedanput se narod solidarizirao i prestali su važiti bilo kakvi nesporazumi, mržnje, svi kao jedan su pomagali čovjek čovjeku, kao što Maja Sever kaže, "ljudi za ljude". Doživjela je da je cijela Hrvatska podržala i dočekala otvorenih ruku i srca, i to je nešto najljepše što se dogodilo zbog čega sam posebno sretan. Mogla je ponovno dolaziti u svoju zemlju igrati na filmu, televiziji, biti na neki način sretna i ona i publika njena. Doživjela je ovacije za svoga života od svih, publike, kritike, prijatelja u filmu i teatru, ali ono najviše što čovjek može doživjeti, ljubav koju osjećaju ljudi za tebe, a nju su ljudi iskreno voljeli.