Ne znam da sam s kim duže pripremala neki intervju - kao ovaj s glumicom Lucijom Alfier!
A Luciju, Luciju sam neko, nedavno ljeto, na Zlarinu gledala i slušala kako u jednom tamošnjem scenskom nastupu govori stihove zlarinskog pjesnika Mladena Bjažića “Moja mati”. Bila sam zatravljena!
Ko da govori iz vlastitog, dubokog iskustva, što je vrh svake interpretacije!
Isto sam doživjela i kad sam je slušala kako recitira “Ti koja imaš ruke nevinije od mojih” Vesne Parun.
“Blinkaju” mi, tako, glavom, dok je čekam, slike Lucije, djevojčice čija se duga kosa nastavljala na duge noge, koja onako ljetno preplanula i slana, šparta, najčešće sa svojim prijateljem, a danas kolegom Antom Vukovom, zlarinskim prostorima igre, rivama, Fingacem i Lerojom. Dječje igre koje prvo sami, kasnije i radioničkom podukom Petre Radin, potom i Leona Lučeva, pretvaraju u - scenske igre.
Luciju Alfier sad čekam za stolom, čekam da mi, drito sa Zlarina, doplovi - Antigona.
Da, Sofoklova Antigona.
Odnosno, Antigona Jeana Anouilha, svakako - Antigona.
I evo ti nje: u dugom, crnom, kožnatom kaputu, kao neka agentica tajne službe, s crnim čizmama i vojničkim, maskirnim, ruksakom na leđima.
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Šibenskog lista od 15. veljače.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....