Bilo bi se prilično teško pripremiti za razgovor s glumcem koji je u 60-godišnjem umjetničkom radu odigrao 70-ak kazališnih i lutkarskih predstava izvedenih 800 puta. Još teže ako je pritom glumio i u 20 filmova i 11 serija, zabilježio 350 estradnih nastupa, 50 koktel programa... kojega mnogi poznaju i kao voditelja, pjevača, zabavljača, lika iz televizijskih reklama i glazbenih spotova...
Stvarno bi bilo teško da se ne radi o Mati Gulinu, legendi šibenskog teatra, kojeg iz tog istog teatra pamtim i pratim još od davne 1983. godine, kada sam i sama iskusila čar i draž "dasaka koje život znače" i bila dijelom hodajućeg kazališnog inventara.
Ovako smo se Mate i ja našli na makijatu. Stavio je na stol dva lista papira na kojima su bile gusto otisnute sve njegove uloge, počevši od "Loptice skočice", lutkarske predstave iz 1956. godine, do prve epizode TV serije "Rat prije rata", uz koju je bila oznaka ove godine.
Bista u atriju
- Eto, da ti se nađe... - gurnuo je papire na moju stranu stola.
- Onda možemo pričat o vrimenu ili išjasu. Ovo će bit dosta za napunit najmanje dvi stranice novine... Jedino nisam sigurna oću li moć stavit ijednu sliku... - primijetila sam poluozbiljno.
- Aj, ne zajebaji. To ti je, nako, da vidiš kako vodin računa i pantin di sam šta radija. Još najbolje da ću pričat o svakoj ulozi.
- A o čemu ćemo najprije?
- O svemu šta nam pa'ne na pamet. Tako je najbolje. Spomenila si išjas, pa me asociralo da me boli kolino. Da mi nije motora, ne znam kako bi oda. Zato me je pokojni Brešan zva Mototaur. Uvik me zajebava da bi motorom doša i do kreveta da mogu.
Bog da mu dušu prosti, od Slovenije do Makedonije sva je brda proša pješke, a smrti se strašno boja. Zato je s njim bilo miljun zajebancija. Govorija bi mu - znaš šta Ivo, kad ti budeš umra, onda će se šibensko kazalište po tebi zvat Ivo Brešan. Lipo ćemo ti stavit bistu u atriju, a na otkrivanju ću ja reć kako sam te dobro poznava i kako smo bili veliki prijatelj. Odma bi se uzjogunija.
-Ajde ti u k...c - reka bi mi. Nek se zove Mate Gulin, pa ću ja to govorit o tebi. Brešan je bija čovičina, a naivan i velika dobričina. Nije moga bit bolji. Zajebanciju bi odma zaguca ka glamboć.
Pokazala sam Mati neku njegovu arhivsku sliku s Brešanom i jednom damom u živoj raspravi. Nije se mogao sjetiti kada je snimljena.
- E, a koja je ovo ženska - zanimalo ga je.
- Pa ne znam - priznala sam.
- Ne znam ni ja, a bit će ne zna ni on. On bi po ure razgovara s nekim, pa bi mene naša pitat: Čuj, a ko je ovo bija?
Ispričao mi je Mate da se često sjeti i Borisa Dvornika i Zvonka Lepetića u pomalo neobičnom kontekstu. Najveći mu je, priznao je, stres kad mu nešto - bilo što, padne na pod.
Sleginjanja po Muhamedu
- Ima to svoje korijene. Reka mi je Boris kako je Zvonko Lepetić umra. Pali su mu ključi na pod, i on se slegnija i umra. A onda mi je još neko kaza da je po Kuranu Muhamed propisa svakom čoviku kolko će se puta u životu slegnit, samo šta niko ne zna kad mu je zadnji put. A nema dana kad se ja ne slegnem. Kad iden ženi prostrit robu, obavezno mi ispadne štipalica. Jedanput je ispala cila kofa. Sujem i uvik se sitin toga. Ko zna koliki mi je bonus. Mora da mi je Muhamed propisa jedno miljardu sleginjanja. A to je u stvari najbolje! Bolje i to nego bolovat.
Sa "sleginjanja" smo se "prešaltali" na seriju "Rat prije rata" u kojoj je Mate igrao Dragu Stipca, pa na "Osmog povjerenika" i "Generala". Sve su to noviji projekti. Nešto je, kaže, snimao i za diplomske radove studenata.
- U stvari, kad god igram, ja igram sebe i volim improvizaciju. Najveća improvizacija bila je "Pismo ćaći". Bez scenarija, bez teksta, bez ičega, a dobili smo pet Arena. To se radilo tri - četiri godine. Kad mi je Damir Čučić posla materijale, reka san - od ovoga nema ništa. Kad ono - ispalo vrhunski...
I u "Patroli na cesti" sam ima ozbiljnu ulogu... Tekst koji tribaš naučit za ulogu je ka trening, dikod ide teže, dikod improviziraš... Teško je, al je najgore kad moraš igrati u drami i držat se teksta baš kako piše. I u predstavi "Udovice", na primjer, nisam ima puno, ali šta je pisalo mora sam naučit. U drugima se možeš zajebavat. U nekim predstavama šest dana prije premijere još bi čita tekst...
Život izvan kalupa
U ćakuli ugodnoj koja se u prosjeku prekidala svakih pet minuta zbog javljača i pozdravljača, "skakali" smo iz predstave u film, iz filma u spot, pa u seriju, iz jednog desetljeća u drugo, treće, peto..., smijali se anegdotama iz prebogatog Matinog životnog i umjetničkog opusa koji je ovjenčan i s dvije nagrade, Šibensko-kninske županije 2000. godine i Grada Šibenika osam godina kasnije.
Spomenuo se kako mu je umjetnost bila predodređena, ali je svejedno, iako jedva jedvice, završio tehničku školu, kako je navigavao i proputovao cijeli svijet, bio novinar i snimatelj na radiju, kako je u jednom životnom trenutku radio kao čistač tvorničkih hala, a u drugom bio direktor produkcije beogradskog "Zvezda filma".
Inzistirati na nekoj logičnoj niti u tom razgovoru, kao uostalom i Matinom životu, "ukalupljivati" ga u vremenske okvire ili tematske cjeline naprosto nije imalo smisla. Bilo bi totalno bezvezno, kao što bi, na primjer, bilo uzaludno od Mate tražiti da u pet rečenica ne opsuje barem dva puta. Onako dalmatinski spontano, poštapalički, kako samo on zna.
Oću k...c!
- Ne može ova priča proć bez još jedne anegdote s Brešanom i njegove pouke Miji Karagiću kako se po šibenski kaže oću, a kako neću. Mijo je, kao doktor znanosti, u to ratno vrime bio u Mađarskoj predsjednik Hrvatskog sabora kulture, a naše je kazalište imalo turneju s domovinskim programom po Mađarskoj.
Brešan mu je tako, najozbiljnije šta je moga, proda priču da se u Šibeniku neću kaže – oću k...c, a za oću da se reče - k...c neću. Ovaj nije povirova. I sad, kako će Ivo to njemu dokazat. Vidit ćeš, reka mu je, kad Mate dođe. Ja sam iša nešto kupit, a kako ne volim odat, tražija sam taksi, pa dok sam ga naša - crka sam.
Vratija se umoran ka pas, a oni sidu prid ručak i piju rakiju u dvorištu. Neobavezno počinju razgovor koji ja onako priko uva slušam. Govori Brešan: Mijo, čuo sam da ovdje negdje ima nekakvih iskopina. Koliko je to daleko? A nije daleko, kaže mu Mijo - ima možda pet kilometara - mogli bi posli ručka prošetat do tamo...
Okrenija se Brešan prema meni: Mate, upita me, oš ti ić s nama? Nije ni završija - kad sam ispalija: Oću k....c! Oni svi popadali, a ja nisam ima pojma o čemu se radi. Jesan ti reka, Mijo - likova je Ivo. Nikad to neću zaboravit!
Sjetio se iz tog ratnog razdoblja i kazališnih putešestvija družine do Beča u autobusu bez grijanja usred najljuće zime, i pokojnog šibenskog glumca Branka Matića koji je pri presvlačenju po crkvama gdje se nastupalo obavezno nizao psovke iza oltara s obrazloženjem kako "onaj gore" zna da on tako zaozbiljno ne misli. Spomenuo se i Zoje Odak s kojom je glumio u "Božićnoj bajci" pod redateljskom paskom Pere Mioča.
Ja glumom, pas laje
Našao se, tako, jednom prilikom i u Skradinu, a predstava se igrala u pothodniku pretvorenom u sklonište.
- Tu se naša i neki gardist s pasom, a kad je pas vidija mene u milicijskoj uniformi, nije sta lajat cilu predstavu. Pletu one žene, gledaju nas, smiju se, a pas laje. I odigrali mi, al je bilo malo svita.
Poslin sam pita don Antu Lovrića Caparina zašto je nako malo svita bilo. Kaže on da je došla Caritasova pomoć, pa su ljudi išli uzet. A šta niste bacili koju petardu, reka je - pa bi svi došli. Je, kaza san mu - pa da oni četnici gori u brdu mislu da pucamo, pa udri po nama...
Nekako bi najpriličnije bilo završiti tekst s podatkom o najdugovječnijoj Matinoj predstavi. Bila je to "Muž moje žene" koju je sa svojim prijateljem Anđelkom Babačićem odigrao 170 puta. "Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj" na drugom je mjestu. Bilježi 110 nastupa.
Krivnju za nespominjanje svih imena koje je Mate naveo, a ja izostavila iz praktičnih razloga - nedostatka novinskog prostora, također i brojnih drugih anegdota, preuzet ću na sebe. Neka mi dame i gospoda oproste. Za ultimu, Mate me je upitao hoću li doći u kazalište na njegovu proslavu 60. obljetnice rada.
- K.... neću - rekla sam mu.
Odmah je izvadio dvije karte.
Stra' me da ne zakažu sponzori
Mate će za koji dan, preciznije 8. studenoga, svoj veliki jubilej proslaviti nizom događanja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku koji počinju u 19 sati. U foajeu će, tako, biti postavljena izložba plakata i fotografija iz gotovo svih kazališnih projekata u kojima je sudjelovao - bilo kao glumac, redatelj ili organizator.
Ujedno će biti predstavljena njegova fotomonografija "Daskom u glavu" u pet tomova u kojoj je objedinio razdoblje od početka 1957. do 2017. godine. Potom će se u kazališnoj dvorani održati videoprojekcija predstave "Čuj ti... kako se ono zoveš" (a rijetki su je imali prilike vidjeti jer se, zbog bolesti glumice, igrala samo dva puta), no prije toga će nastupiti klapa "More" s tri pjesme.
- Posebno me raduje što će otpjevati pjesmu "Lipi moj grade" iz naše predstave "Buratino". A i domjenak me isto raduje. On je na kraju svega. Jedino me stra' da narod ne nagrne, a zakažu sponzori - u prepoznatljivom je stilu rezimirao Mate.