Sve se sretno poklopilo: Šibenčanin je jedan od rijetkih u hrvatskoj glazbi, koji se u vrijeme korone ne žali zbog nedovoljnog broja koncerata

– Ja sam vjerojatno jedan od rijetkih, ako ne i jedini u hrvatskoj glazbi, koji se ovog ljeta, u vrijeme korone, ne žali zbog nedovoljnog broja koncerata. Do početka listopada imat ću najveći broj godišnjih nastupa u karijeri. Sve se nekako sretno poklopilo. Orguljaši su daleko od publike pa u startu zadovoljavaju kriterije Civilnog stožera. Istodobno, Ministarstvo kulture mi je pomoglo organiziranjem koncerata na malim otocima. Nisam bio sam. Sa mnom su bili trubač Vinko Kocelj i solistica zbora HRT-a Monika Cerovčec. Nije baš lako zaboraviti nastup na Lastovu. Na ulicama pusto, a crkva puna znatiželjnika, gladnih naše glazbe. Dobar posjet je bio i u Prvić Luci, ali tamo su problem loše orgulje. Za razliku od Zlarina, gdje sam prijašnjih godina prosto guštao u muziciranju u tamošnjoj župnoj crkvi – počeo je naš ležeran, gotovo prijateljski razgovor najbolji hrvatski orguljaš Pavao Mašić.

Ono "prijateljski" nije baš slučajno, jer je prvi plaćeni nastup imao kao srednjoškolac, na tradicionalnom šibenskom božićnom koncertu "Zdravo, o zvijezdo mora". Ovih dana je naš sugovornik nemalo angažiran na tradicionalnoj šibenskoj Orguljaškoj ljetnoj školi.

– Iznenadio me broj prijavljenih polaznika, a još više njihov entuzijazam. Ima ih 15, a kao da radimo s više od 40 polaznika jer su mahom usporedo upisali po dva ili tri različita seminara. Kao da su ti mladi glazbenici gladni normalne nastave poslije online škole. Ne krijem da je šibenska orguljaška škola bila pod velikim upitnikom. No, sredstvima su u zadnji tren uskočili Grad Šibenik i Šibensko-kninska županija, kojima i ovim putem iskreno zahvaljujem – otkriva Pavao.

Arhivska građa

Našem sugovorniku puna su usta doktorice Snježane Miklaušić-Ćeran, koja, istina, nije glazbeni stručnjak, ali je njezin doprinos neizmjeran na prikupljanju arhivske građe.

– Teške su nam zadnje dvije godine bez pokojnog Božidara Grge, koji je bio jedini pravi ekspert za orgulje u južnoj Hrvatskoj. Upravo je on angažirao gospođu Miklaušić. Oko toga postoji zgodna anegdota, kad je Grga nju zamolio da se angažira oko orgulja u Gospi vanka grada. Ona ga je potom zapitala: "Koliko treba putovati do te crkve s obzirom da je izvan grada?" Smijala se, dakako, kad joj je prof. Grga objasnio da je crkva odmah do Poljane. Doktorica Snježana prihvatila se nimalo zahvalnog posla da građu vezanu uz šibensku Orguljašku ljetnu školu, posebice nemalu ostavštinu prof. Božidara Grge, "dovede u red". S temeljnom željom da ona pripadne Državnom arhivu grada Šibenika. Velika nam je želja da sredimo i arhivsku građu nezaboravnog don Veljka Jadronje, svećenika koji je bio prosto okupiran orguljaškom glazbom, ali i navadom da u tehničkom smislu pomogne svojim vjernicima. U doba kad su televizija i antene bili velika nepoznanica, rado prof. Mašić spominje neviđeni entuzijazam don Veljka Jadronje.

Sjajnog šibenskog orguljaša Pavla Mašića viđali smo u doba korone kako svira orgulje u TV prijenosima iz crkve Tijela Kristova u zagrebačkom Sopotu.

– Ja sam vam, priznajem, radoholičar. Pristajem na sve velike i male glazbene poslove. Spomenute mise bile su prvotno predviđene u zagrebačkoj crkvi sv. Marka, ali je selidba u Sopot bila neminovna poslije potresa. Tamo sam se i dodatno zbližio s već spomenutom Majom Cerovčec i Vinkom Koceljom.

Prijateljstvo s Čivljakom

Očito je čudesna moć televizije kao medija. Poslije TV misa u Sopotu ljudi nas pozdravljaju kao da smo stari poznanici – priznaje naš sugovornik.

Šibenik je ostao u Mašićevu srcu. Zbog toga glasno žali što se rodnom gradu vraća praktički dvaput godišnje. Kad se organizira već spomenuta Orguljaška škola, te između Božića i Nove godine, kad Turistička zajednica grada Šibenika već gotovo dva desetljeća organizira blagdanski koncert mezzosopranistice Nere Gojanović i orguljaša Pavla Mašića.

– Uvijek se iznova radujem tom koncertu, iako je on istodobno težak u emotivnom smislu. Datumski se poklapa sa smrću moje majke. No, lakše mi je kad vidim da imamo stalnu publiku, te posebno zbog saznanja što mi se moj rodni Šibenik, svaki put kad stignem, čini ljepšim, uređenijim – ne krije Pavao zadovoljstvom šibenskim pomacima.

U Zagrebu sjajnom glazbeniku ne manjka šibenskog društva. Posebice potencira druženje s infektologom Rokom Čivljakom, koji se na stranicama "Šibenskog lista", također, pohvalio prijateljstvom s Pavlom Mašićem.

– Sprijateljili smo se posve slučajno. Bio sam kao jedini Hrvat u posljednjih 50 godina na natjecanju najboljih svjetskih orguljaša u Londonu, gdje sam se plasirao na visoko, peto mjesto. No, nakon povratka me zgrabila povišena temperatura. Ne obična, već zaraznog porijekla. Spasio me dr. Rok Čivljak. Otad traje naše prijateljstvo, koje je dodatno učvršćeno činjenicom da sam ja orguljaš u zagrebačkoj crkvi sv. Marka, a on pjevač u zboru Cantores Sancti Marci. Moje iskustvo jasno govori da se ne treba igrati s koronavirusom, da valja više cijeniti naše epidemiologe i infektologe – uvjeren je Pavao.

Ostalo je još malo vremena za neizbježno pitanje o bliskim glazbenim planovima.
– Pripremam novi nosač zvuka s djelima Johanna Sebastiana Bacha. Njegova su djela kao glazbena biblija. U Bachovim djelima je toliko dubine, ljudske i glazbene mudrosti – završio je Pavao Mašić.