StoryEditorOCM
OstaloU povodu 150. rođendana

Teatarska ćakula: Koga je ćaća napravija u kazalištu i ko bi razveja teatar i MDF

30. siječnja 2020. - 09:20

Koga je ćaća “napravija” u teatru, tko se u ranim godinama zarazio kazalištem, a tko kinom, što je značilo odrastati u gradu koji ima Međunarodni dječji festival (nekadašnji Jugoslavenski festival djeteta)...

 

Kako je Šibenik sredinom 60-ih godina izgubio profesionalno kazalište, ali ne i kazališni život te kakva je budućnost sadašnjeg Hrvatskog narodnog kazališta i trebali se ono “razvesti” od MDF-a kako bi svatko za sebe i za svoj račun bolje radio i razvijao se – pitanja su o kojima se razgovaralo na tribini nazvanoj Teatarska ćakula, organiziranoj u povodu 150. godišnjice šibenskog teatra.

 

Ćakulu je, u pristojno popunjenom kazališnom foajeu, pokrenula i poticala književnica i urednica Grozdana Cvitan, Zatonjanka sa zagrebačkom adresom, koja već neko vrijeme redovito svraća u Šibenik te sate i sate provodi u Državnom arhivu, kako bi do kraja ljeta napisala i objavila popis svih predstava odigranih u šibenskom kazalištu od 29. siječnja 1870. godine kada je kazalište otvoreno, a na njegovoj pozornici izvedena predstava “Kip od mesa” izvjesnog Teobalda Ciconija.

 

Hrvatski od 1874.

 

Njezini sugovornici bili su intendant splitskog HNK Srećko Šestan, rođeni Šibenčanin odrastao u Varošu u Težačkoj ulici, svega nekoliko stotina metara udaljenoj od kazališta, redatelj Zoran Mužić, također Šibenčanin, kazališni plaćenik po vlastitom priznanju, na stalnom radu u Zagrebu, ali i u drugim gradovima, prema pozivu i potrebi, te Dragan Zlatović, nekadašnji ravnatelj teatra u vrijeme kada je u Hrvatskoj ponovo aktualizirana profesionalizacija kazališta, a sada nastavnik na šibenskom Veleučilištu i predsjednik šibenskog Gradskog vijeća.

 

Ćakulalo se tako i o tome kako je šibenski teatar izgrađen novcem samih građana te se u početku zvalo Teatro Sociale – Društveno kazalište, ali je vrlo brzo, dvije godine nakon otvorenja, preimenovano u Teatro Mazzoleni i tako se zvalo sve do iza Prvog svjetskog rata, odnosno prve talijanske okupacije (1918.-1921.). Ime će opet promijeniti kada šibenski kapitalist Stipe Šare postane većinski vlasnik zgrade. Prvi put hrvatska riječ na sceni se čula 1874., da bi sljedećih 15 godina opet zamukla.

 

Predstave na hrvatskom ponovo su se igrale tijekom Prvog svjetskog rata kada su se održavale dobrotvorne priredbe za austrijski Crveni križ, pa je, da bi se skupilo više novca, trebalo privući što više domaćeg, šibenskog gledateljstva.

 

- Krajem Prvog svjetskog rata, kazalište se sve više pretvara u kino i tako je bilo sve do kraja 2. svjetskog rata, kada se prvi put u Šibeniku stvara profesionalno, tada nazvano, Narodno kazalište – kazala je Cvitan.
Međutim, početkom 60-ih prošlog stoljeća, ukidaju se sva mala kazališta u manjim gradovima diljem bivše Jugoslavije, pa je takva sudbina zadesila i Šibenik.
 

Srećko Šestan odrastao je u vrijeme kada su šibenski kazališni život na životu održavali brojni i vrijedni kazališni zanesenjaci i amateri. Radilo se, istaknuo je, gotovo profesionalno, gostovalo diljem zemlje, a predstave su bilježile stotinu i više izvedbi.

 

Uz odrasle, aktivan je i bio i dramski studio za djecu te su se radile brojne predstave za djecu u kojima je redovito igrao. Šestan je, kako je kazao, u kazalištu u kojem je njegov otac radio kao stolar, i prohodao. Štoviše, prema vlastitoj teoriji, u kazalištu je i začet.

 

Proširiti ansambl

 

- Živjeli smo u dvorištu u kojem su bile nagurane tri kuće. Zidovi su bili tijesni, pa je moja teorija da su roditelji mogli malo intimnosti imati samo u kazalištu – objasnio je Šestan uz smijeh i odobravanje gledatelja.

 

Za razliku od njega, kojemu je kazalište bilo drugi dom, Mužića su kao dijete više vodili u kino, a ljeti na dječji festival.

 

Ipak, zanimljivo je da je dvije godine kao student režije dvije godine dobivao stipendiju tadašnjeg Centra za kulturu pod čijim su se okriljem događale kazališne produkcije i gostovanja.

 

Mužićev profesionalni redateljski angažman u šibenskom teatru dogodio se tek prije deset godina kada je iza sebe već imao 93 režirane predstave u hrvatskim kazalištima.

 

Došao je na poziv tadašnjeg ravnatelja Šibenskog kazlišta, koje je u to vrijeme imalo status kazališne kuće, Dragana Zlatovića.

 

- Nisam “napravljen” u kazalištu, ali sam stanovao 100 metara dalje. U djetinjstvu baš i nisam nešto bio za kazalište, što sada moja mala nadoknađuje, ali je moj ćaća bio prijatelj s Dragom Putnikovićem, direktorom Centra za kulturu, i zahvaljujuću njihovom prijateljstvu imao sam privilegiju da dobijem ulaznice za otvorenje MDF-a – kazao je Zlatović, priznajući kako ga je na mjesto ravnatelja kazališta dovela politika.

 

U toj se fotelji zadržao 15 godina, a kada je 2006. godine donesen novi Zakon o kazalištima valjalo je zasukati rukave i početi stvarati profesionalni glumački ansambl.

 

Nije bilo lako, jer mladim glumcima, a bilo je već tada dosta Šibenčana sa završenom akademijom, povratak u malu sredinu nije izgledao nimalo privlačno.

 

Prva profesionalna glumica bila je Ivana Jelić. Na žalost, tragično je stradala u prometnoj nesreći, pa danas u znak sjećanja, njezino ime nosi dramski studio HNK u Šibeniku.

 

Nakon nekoliko godina, nastavilo se s ekipiranjem glumačkog ansambla. Oriana Kunčić bila je prva, a potom su se zaposlili Franka Klarić i Jakov Bilić, sadašnji ravnatelj kazališta. Potom Šime Bubica i, od nedavno, Ana Perković. No, na tomu, čulo se na Ćakuli, ne bi trebalo stati te bi ansambl svakako trebalo proširiti.

 

Ulagati u umjetnike

 

Bila je to večer prisjećanja i nabrajanja brojnih glumaca i redatelja zaslužnih za žilavost i vitalnost, čak i uspješnost, šibenskog teatra, a nostalgične tonove Teatarske ćakule prekinulo je Mužićevo razmišljanje o budućnosti šibenskog teatra u vremenu u kojem su, kako je kazao, glumci sve manje važni, a dramska riječ u povlačenju te su spektakli, čak i kada je riječ o dječjim predstavama, sve važniji.

 

- Jedini način da šibensko kazalište opstane i da se razvija jest da se bavi kazalištem, da ulaže u software i umjetnike, a manje u hardware te da se razvede od MDF-a. Bilo bi to puno bolje i da oni samostalno djeluju. Pogotovu u kontekstu šibenskih tvrđava i spektakularnosti koja se nudi, pa da Greta Thunberg juriša u žičari, sleti na prostor bivšeg TEF-a i dijeli gigantske pidoće – zaiskrio je Mužić, zaključivši na kraju kako je najvažnije ipak imati ciljeve.

14. studeni 2024 23:30