Umjetnici ljuti na Božinovića, smatraju da njegova izjava diskriminira: Zašto se otvaraju crkve, a kazališta ne? To je toliko uvredljivo da je opasno

Ministar unutarnjih poslova i načelnik Nacionalnog stožera civilne zaštite Davor Božinović kazao je prije dva dana, najavljujući popuštanje mjera zaštite od korone, kako će crkve moći otvoriti svoja vrata vjernicima, no pitanje o možebitnom otvaranju kazališta i kinodvorana ostavio je neodgovorenim.

Kazao je, naglašavajući ključnu stvar, a to je održavanje fizičke distance da, uz održavanje bogoslužja unutar crkava, “postoji i mogućnost održavanja misa na otvorenome”. No na pitanje zašto se onda ne otvaraju kina i kazališta, ministar Božinović je odgovorio kako “se pokazala disciplina kad su u pitanju vjernici i svećenici svih konfesija.

Nema sumnje da će se svi, kad to krene, držati pravila”. Dakako, ispalo je da su vjernici disciplinirani, a kazalištarci i ljubitelji kina nisu, kao da vjernika nema i među glumcima, redateljima, plesačima, glazbenicima, pa ni među ljubiteljima filmova. Ljude koji se bave izvedbenim umjetnostima ta je izjava zbunila, druge naljutila, ali nikoga nije ostavila ravnodušnim.

– Ako se otvaraju crkve, ne vidim zašto se ne bi otvorila i kazališta – kaže Almira Osmanović, danas ugledna baletna pedagoginja.

– Moram kazati da je Nacionalni stožer u Hrvatskoj učinio odličan posao, ali smo i svi mi pokazali da smo odgovoran narod. U usporedbi sa zemljama u okruženju, pandemija je kod nas pobrala najmanje loših rezultata. Za sada... No mislim da, ako Stožer ne obrati pozornost na sektor kulture, posebno kazališta, stvari neće biti dobre. Apsurdno je da sportaši smiju trenirati, a baletni ansambli i orkestri ne smiju! Jasno mi je da je u crkvi samo jedan, da tako kažem, izvođač, svećenik za oltarom, i da kazalište u svome izvedbenom dijelu teško može biti usporedivo s crkvom, ali... I u kazalištu rade vjernici pa ako su “disciplinirani” kao vjernici, onda su valjda disciplinirani i kao izvođači.

Moj je stav da hitno, najhitnije treba s kazalištima započeti dijalog i pripreme za jesensku sezonu te naći način da se kazališne kuće otvore u nekom obujmu. Uostalom, kazališta se mahom financiraju javnim novcem te držim da toj javnosti i dugujemo nešto zauzvrat. A otvorena vrata su, uz sva ograničenja o kojima treba razgovarati, ono što javnost od nas s pravom očekuje – dodaje Almira Osmanović, nekadašnja primabalerina te ravnateljica Baleta u splitskom i zagrebačkom HNK, kao i profesorica na više umjetničkih akademija.

Istina, vraćanje javnih, repertoarnih kazališta s ansamblima u normalu i pokretanje njihova rada izvan online platformi jako je teško organizirati sve dok su na snazi mjere distanciranja. Svako od tih kazališta mora za svaku izvedbu organizirati ljude u tri prostorna sektora: gledalištu, na pozornici i u prostorima iza nje.

I dok je publiku još i moguće organizirati na način da svi sjede udaljeni jedni od drugih, ali i od izvođača na dva metra – čime s druge strane ostaju poluprazna gledališta pred kakvima nitko od izvođača ne voli igrati jer se gubi upravo ono što izvedbu uživo razlikuje od snimke, a to je interakcija – takvu distancu nije moguće osigurati na sceni, gdje se u principu nalazi više od deset ljudi, a uza sve to i iza scene sve vrvi od tehnike, šminke, frizure, kostima...

Kako između njih svih držati razmak od dva metra?

– Nemoguće! Uzmimo kao primjer balet ili operu, gdje svi dišu jedni drugima za vrat, ili u drami gdje često viču “jedni u druge”, s izmjenom znatne količine pljuvačke... doslovno – kaže Snježana Banović, redateljica i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

– Da ne govorimo o tome da velik broj njih doma ima starije članove obitelji ili su sami bolesni, ili se zbog dobi nalaze u rizičnoj grupi. Usput, povratak na normalu što se javnih kazališta tiče ne priziva se ni u drugim europskim zemljama. U crkvi, pak, izazov je jedan prostor – onaj gdje su vjernici. Svećenik može biti sam za oltarom, ne trebaju mu “partneri na sceni” i oko nje, a snimku mise može emitirati u prostoru ispred nje. Jer misa je u principu monoforma, oko i iza oltara nije neophodan nitko. U javnim kazalištima, pak, monodrame su iznimka, a ne pravilo.

Još nešto: tko će financirati prazna mjesta u dvorani kazalištima koja sve više trebaju vlastiti prihod da bi platila vanjske suradnike i tantijeme repriznih izvedbi? Mislim da će se ipak prva aktivirati privatna kazališta s malim brojem izvođača i bez ostalih suradnika na sceni, dakle putna, skromne opreme i zahtjeva prema publici, naročito ona koja mogu izvoditi na otvorenome. Vratit ćemo se, dakle, srednjovjekovnim formama i šeširu, to će biti najsigurnije sve dok virus ne bude pobijeđen, a publika se, još uvijek u strahu od bolesti, i sama ne ohrabri na povratak u gledališta – kaže Snježana Banović.

Dojam da je riječ o davanju prednosti Crkvi pred kazalištarcima ipak je vrlo prisutan na društvenim mrežama, gdje se dio umjetnika oštro referirao na izjavu Davora Božinovića. Tako je naš poznati glumac Slavko Sobin na Instagramu naveo kako je takva izjava uvredljiva i za glumce, i za publiku, i za vjernike, za koje ispada da nisu kazališna publika. Naglasio je kako je to “uvredljivo za definiciju ljudske jednakosti, uvredljivo na toliko razina da postaje opasno”.

Na Facebooku se, među ostalima, o izjavi ministra Božinovića referirala i Antonia Kuzmanić, voditeljica višestruko nagrađivanog suvremenog cirkuskog kolektiva ROOM 100.

– Mislim da je apsolutno neprimjereno da se crkve otvaraju s argumentom da su se svećenici i vjernici pokazali disciplinirani – kazala je za Slobodnu Dalmaciju Antonia Kuzmanić.

– Ovaj argument ministra Božinovića graniči sa zdravim razumom. O održavanju mise na Sirobuji i opetovanom pozivanju vjernika da dođu u crkvu govorila je čitava država. Upravo taj čin je bio čin nediscipline, bahatosti i kršenja propisanih mjera. Uz to je najava otvaranja crkava popraćena samo nizom preporuka, ali ne i propisanim mjerama na koji način će se održavati misno slavlje. Dok su se svi ostali subjekti morali prilagoditi ili se sada, pred otvaranje, prilagođavaju sprječavanju širenja zaraze, crkve su od toga izuzete. Zašto je to tako? Govoreći iz pozicije kulturnjaka koje Stožer nije uključio u dosad najavljene mjere popuštanja, a ni Ministarstvo kulture još nam ne daje nikakve informacije o datumima početka rada, ova situacija mi pokazuje da nas država dijeli i da vjernici imaju veća prava od ostalih – kaže Antonia Kuzmanić.

Umjetnici su svjesni toga da razlog zbog kojeg se otvaraju djelatnosti i opuštaju mjere, iako krizna situacija s virusom nije završila i postoji mogućnost novih valova zaraze, leži u održavanju ekonomije vitalnom te da, kako bi se spriječilo dublje propadanje u ekonomsku krizu, nekim sektorima treba osigurati rad.

– Otvaranje crkava ni na jedan način ne utječe na gospodarsku situaciju u državi, dapače, može se i negativno odraziti produljivanjem zdravstvene krize, dok primjerice u kulturi ljudi trenutno ne primaju plaće, a plaćaju kredite i najmove prostora, propadaju im ugovori za financiranje programa... – dodaje Antonia Kuzmanić.

– Glavno pitanje nije pitanje crkva vs. kultura, već balansiran pristup održavanju vitalnih društvenih aktivnosti. Ovakav pristup, asimetričan i populistički, ukazuje samo na političku pristranost odluke – zaključuje Antonia Kuzmanić.