Hrvatska kreativka svojoj se velikoj ljubavi vratila nakon više od 35. godina, što je bio pravi potez! Na društvenim mrežama, ili na zidovima vaših prijatelja, možda ste već zamijetili živopisna djela šibenske umjetnice Branke Grubić koja se obožava poigravati bojama i pop kulturom. Priča Branke Grubić prava je inspiracija.
Kad ste shvatili da je umjetnost vaš poziv?
Crtam otkad znam za sebe. Još od osnovne škole bez prestanka u ruci sam imala olovku, drvene boje ili flomastere. Svaki slobodni komadić papira, (a nekad i klupe) meni je predstavljao izazov – prazan prostor koji moram ispuniti. No nikad mi nije na kraj pameti bilo da će to biti moj budući poziv. Razdoblje srednje škole obilježio je rat, a nakon njega sve ove silne drame, krize i recesije koje kod nas nikako ne prolaze. Na ovim prostorima nikad nije bilo pravo vrijeme za umjetnost, posebno ne za djevojčice. Znate kako to ide; 'Sve je to lijepo, ali ajde ti završi neku sigurnu školu, nađi posao, osnuj obitelj, digni kredit...' I tako sam ja, poput mnogih žena, u ime nekakve sigurnosti, svoje snove godinama stavljala na čekanje. Nikad nisam prestala crtati, ali uvijek je to bilo gotovo u tajnosti – na poleđinama memoranduma i zadnjim stranicama rokovnika. Postojala je želja za nešto više, ali i ogroman strah. S godinama je rasla i nesigurnost. Tko sam ja i zašto mislim da moje črčkarije išta vrijede? Sama kupnja boja, kistova i opreme činila se kao neki skupi luksuz koji si ne bih smjela priuštiti. Sve se promijenilo jednog dana kad se suprug vratio s puta s punom košarom slikarskog pribora. Više nisam imala izgovora i tako sam, u svojim tridesetima, po prvi put uzela kist u ruke. Niti u tim trenucima nisam slutila koliko će se moj život promijeniti. Da mi je tada netko rekao da će samo par godina kasnije moji radovi putovati u dvadesetak zemalja na četiri kontinenta, sigurno mu ne bih povjerovala. Da će umjetnost zaista postati moj poziv, shvatila sam tek u kasnim tridesetima. I shvatila da je zaista bilo besmisleno zanemarivati svoje talente u ime nekakve 'sigurne budućnosti'. Danas radim ono što volim, živim svoj san, a budućnost mi se čini ljepšom i sigurnijom nego ikad.
Stvarate li planski ili kad vas obuzme inspiracija?
Inspiracija je preduvjet bilo kakvog stvaranja. Samo ta strast vas može natjerati da pregledate stotine fotografija i videa, preslušate hrpu pjesama i pročitate silne članke u potrazi za najboljim portretom koji opisuje neku osobu. Ipak, inspiracija sama po sebi nije dovoljna. Nju treba iskoristiti kao 'pogonsko gorivo', ali za uspjeh je potrebno raditi planski. Moj sistem rada uključuje dosta istraživanja i nikad ne preskačem korake. Volim planirati svoje vrijeme. Prije ulaska u studio pozavršavam sve svoje obaveze kako bi pred prazno platno mogla stati bistre glave, s jasnom idejom što i kako želim napraviti.
U svojim se radovima često pozivate na pop kulturu... Kakve vas slavne osobe mogu inspirirati? Je li važnija njihova pojava ili it-faktor?
Uz slikarstvo, glazba je moja najveća ljubav. Ne mogu zamisliti život bez glazbe. Gotovo sve moje slike nose nazive po pjesmama koje su poslužile kao inspiracija ili podloga za stvaranje. Zato su glazbenici čest motiv u mom stvaranju. Dok slikam njihove portrete, proživljavam čitavu njihovu karijeru. Prije prvog poteza kista poslušam, pogledam i pročitam sve o njima. Često mi se dogodi da ih upoznam u sasvim drugačijem svjetlu, jer u vrijeme mog odrastanja nije postojao YouTube. Zato mi je bio poseban gušt crtati likove kao što su Freddie Mercury, Dino Dvornik, David Bowie ili Frank Sinatra, i kroz taj cijeli proces ponovo shvatiti svu njihovu genijalnost.
Kod slavnih me najviše inspirira emocija - poruka koju šalju. Walt Disney je 'izmislio' životinje koje govore i stvorio čarobno djetinjstvo milijunima djece. Ellen DeGeneres mijenja svijet osmjehom i porukom da budemo bolji jedni prema drugima. Dražen Petrović je pokazao da strašću, napornim radom i upornošću možete krenuti iz Šibenika i pokoriti svijet. Zato mi je puno draže raditi portrete izmišljenih osoba - osobne, autorske radove, potaknute nekom pjesmom ili emocijom koju želim podijeliti s ljudima.
Kako izgleda jedan prosječan radni dan umjetnice?
Sasvim uobičajeno, kao i svaki drugi radni dan. Samo što je moj ispunjen bojama, glazbom i lijepim emocijama. Još uvijek imam i dnevni posao koji me drži na zemlji. Pruža mi mir i sigurnost da će svi moji računi biti na vrijeme plaćeni. To mi daje slobodu izbora da radim samo ono što želim i da ne moram prihvaćati nikakve narudžbe radi novca. Moj 'umjetnički' radni dan počinje za računalom. Nekoliko sati dnevno provodim na internetu. Komuniciram s ljudima na društvenim mrežama, kontaktiram s galerijama, učim, naručujem opremu, istražujem motive i pripremim skice budućeg rada. Nakon toga pozavršavam sve dnevne obaveze kako bi u studio ušla bez ikakvih repova i nervoza. Tada upalim glazbu i pogasim kompletan vanjski svijet. Tada sam samo svoja. Ostajemo samo glazba, ja i sve boje svijeta. U pravilu ne izlazim iz studija dok ne dovršim zamišljeni dio ili dok mi leđa ne počnu pucati.
Što radite kada ne stvarate?
Punim baterije na milijun različitih načina. Najčešće negdje u prirodi s našom ovčarkom Eli. Svaki slobodni trenutak koristimo kako bi s njom pobjegli u neki kanjon, šumu ili na planinu. Život sa psom je blagoslov. Pas vas uči da ne postoji ni jučer, ni sutra i da je sadašnje vrijeme jedino koje se broji. Dva sata bezbrižne igre sa psom za mene vrijede kao tjedan dana godišnjeg odmora. Isto tako, putujemo kad god nam se ukaže prilika. Jednostavno, sjednemo u auto i vozimo se. Većinu novca kojeg zaradim od prodaje slika trošim na putovanja. Uspomene s putovanja najveća su vrijednost koju se može kupiti novcem. Tako sam, ostvarenjem sna da se bavim slikanjem, uspjela ostvariti i onaj drugi – da putujem i upoznajem svijet.
Može li se od umjetnosti živjeti u Hrvatskoj?
I te kako. Umjetnost ima svoje tržište, posebno na zapadu gdje se mogu postići sasvim pristojne cijene. Suvremena tehnologija omogućava jednostavnu komunikaciju i prodaju, a ni cijene dostave više nisu prepreka. Po mom iskustvu, najveći izazov umjetnicima predstavlja prihvaćanje marketinških i komunikacijskih vještina. Treba voditi brigu o svemu – od promocije, preko pakiranja do usluge i poštivanja dogovorenih rokova. Mi smo nekako navikli na sliku umjetnika kao introvertnog, zatvorenog individualca koji prezire komercijalu, novac i promociju. Mislim da je to pogrešno. Slika može imati istovremeno i umjetničku i komercijalnu vrijednost. Baš kao i pjesme. Poezija Martina Gorea je vrlo intimna, mračna i introvertna, ali to ne sprečava Depeche mode da već trideset godina pune stadione širom svijeta. Kao što sam i rekla, ja još uvijek imam i dnevni posao koji mi osigurava egzistencijalni mir. No da moram živjeti samo od slikanja, mislim da ne bih imala većih problema.
Popularni ste na Instagramu, a vaš profil predivan je virtualni portfolio vaših radova. Jesu li vam društvene mreže pomogle kad je posao u pitanju?
Zahvaljujući društvenim mrežama, online galerijama i internetskim trgovinama, komuniciram sa čitavim svijetom, bez da se maknem iz svog studija u Šibeniku. Od prvog trenutka sam ozbiljno shvatila i taj dio mog posla i uživam radeći ga. Svakodnevno na internetu provodim nekoliko sati. Na društvenim mrežama ne koristim nikakve algoritme, trikove niti aplikacije. Jednostavno objavljujem radove, promoviram, pratim reakcije i nastojim u najkraćem mogućem roku odgovoriti ljudima na poruke i upite. To uzima dosta vremena, ali i pruža najveće zadovoljstvo. Povratna informacija zlata vrijedi. Osim društvenih mreža, jako su mi važne i online galerije kao što su Artfinder, Zatista, uGallery i druge. To su uhodani kanali prodaje zahvaljujući kojima sam dospjela na gotovo sve kontinente. Tu su i razna online natjecanja, natječaji i pozivi za sudjelovanje na grupnim izložbama. Prijava na jedno takvo online natjecanje u SAD-u mi je promijenila život. Bilo je to prije par godina, dok još ni sama nisam bila sigurna što ću sa tim svojim slikanjem. Pobjeda mi nije bila ni na kraj pameti. Jedina želja bila mi je da uđem u nekakav uži izbor. Samo da nekakav stručni žiri s one strane Atlantika kaže da moja slika nešto vrijedi. Na kraju sam dobila prvu nagradu, među 890 slika iz 33 zemlje. I tada je sve eksplodiralo. Dobila sam jako puno medijskog prostora, a za moje radove zainteresirali su se brojni kolekcionari koji prate takva natjecanja.
Ako nam možete otkriti - koja se vaša djela najbolje prodaju? Što vaše kupce najviše privlači?
Portreti poznatih osoba izazivaju najviše reakcija na društvenim mrežama, ali to najčešće nema veze s prodajom. Dosta ljudi traži portrete dragih osoba iz svoje obitelji, no njih u pravilu ne radim. Što se tiče 'mojih cura', tu zaista nema pravila. Nekad se ljudi identificiraju s pjesmom na temelju koje je nastala, nekad ih privuče priča koja stoji iza te slike, a nekad jednostavno boja ili stil slike odgovara uz interijer. Čim završim sliku, imam neki osjećaj hoće li otići brzo ili će čekati svoj novi dom mjesecima. I u pravilu pogriješim.
Inspirira li vas i Šibenik? U kojem bi gradu voljeli živjeti, kad bi mogli birati?
Da sto puta mogu birati, uvijek bih izabrala Šibenik. Nije u pitanju neki tvrdoglavi lokal patriotizam nego Šibenik zaista doživljavam savršenim mjestom za život i stvaranje. Grad je dovoljno mali da svuda stignete za deset minuta, bez ikakve gužve i nervoze. S druge strane, opet je dovoljno velik da u njemu imam sve urbane, kulturne i komercijalne sadržaje za ispunjen život. Samo u gradu poput Šibenika možete ujutro otići na posao, u pauzi stići na rivu na kavu, obaviti kupovinu i sve što vam treba u centru grada, stići doma, skuhati ručak, prošetati po šumi sa psom, ručati, baciti 'jednu ruku piture' na sliku na kojoj trenutno radim i navečer stići na koncert Gregory Portera ili Briana Ferryja.
Koja vam je slika najdraža iz vašeg opusa?
'Sister of Night' – slika koju rijetko kome uopće pokazujem. Možda zato što nisam sigurna da je dovoljno dobra, a možda i zato što ne želim da ju itko vidi i poželi ponijeti doma. To je bila prva slika koju sam napravila nakon onog famoznog dana kad sam dobila na poklon punu košaru boja i kistova. Dotad sam crtala isključivo crnom olovkom. Radi se o prvoj slici na platnu 'metar za metar', prvi akril i prvi put da sam se uopće usudila koristiti „čak tri“ boje. Stoji na zidu mog studija i svakodnevno me podsjeća da čovjek mora slijediti svoj san. Druga je 'Just can't get enough' – slika koja je nastala par dana nakon duge kreativne blokade. Nakon što sam pokidala i bacila ne znam koje platno po redu i praktički odustala od svega. Slika je pozvana na grupnu izložbu u američki Woodstock, nakon čega ju je otkupio voditelj galerije. To je ujedno bio i moj prvi javno izloženi rad. Tad sam naučila da su i padovi sastavni dio uspjeha. Tu sam kreativnu blokadu doživjela kao smak svijeta. Danas znam da je to samo faza nakon koje me čeka neka nova slika, koju danas ne mogu ni zamisliti.
Koja je vaša tajna želja, kad je posao u pitanju?
Nemam nekih posebnih želja. Nakon desetljeća odgađanja, danas konačno živim svoj san i uživam u svakom potezu kista. Imam milijun ideja, ali ne osjećam nikakav pritisak da išta od toga ostvarim. Želim samo da ova priča što duže traje.
Kako biste samu sebe opisali u pet riječi?
Tvrdoglava, usmjerena, strastvena, razigrana i zaljubljena.