Zagrebačka redateljica šibenske glumce pretvorila u masti, crijevne resice, želučanu kiselinu, trombocite...

Ranije negoli ikada u posljednjih nekoliko godina, Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku u novoj sezoni, već krajem mjeseca, 27. rujna, izlazi s novom premijerom. Ovaj put namijenjena je najmlađim gledateljima, a posebnost ovosezonskog prvog premijernog naslova je i u tomu što je riječ zapravo o dvjema predstavama. Nastale su prema hvaljenoj i vrlo popularnoj francuskoj edukativnoj animiranoj seriji "La vie", snimljenoj krajem osamdesetih godina prošloj stoljeća, a koja je i u Hrvatskoj pod naslovom "Bilo jednom... ljudsko tijelo" bila hit, koji su, budući da je često na televiziji bila reprizirana, gledale brojne generacije.

Zanimljivo je da je uvodna pjesma iz te serije, koja edukativno i vrlo maštovito govori o funkcijama i procesima koji se odvijaju u ljudskom tijelu, bila izvedena i na Euroviziji davne 1986. godine, te je Francuskoj donijela pobjedu. Sve je to dobro poznato i mladoj zagrebačkoj redateljici Marini Pejnović koja je, nakon ljeta i Dubrovačkih ljetnih igara gdje je radila "Geranium" Ive Vojnovića i skorašnje režije "Robija K" u Zagrebu, u Šibenik stigla na poziv ravnatelja šibenskog HNK Jakova Bilića. Prvi joj je to redateljski, ali i životni, susret sa Šibenikom, a dojmovi su, kaže, više nego dobri.

Promjene teksta

– Znam da Šibenik ima tešku i zahtjevnu publiku, jer puno toga vidi i gleda razne priče, a ovo je prilika da upoznaju i nešto drugo i da je iznenadimo. Imam divnog dramaturga Ivana Penovića, koji je napisao dramatizaciju za obje predstave inspirirane crtićem "La vie" koji je i mene oduševljavao, ali iz samog crtića nismo ništa uzeli. Ovo je autorski projekt. Ideja je bila moja. Penović je napisao tekst, ali ga je u prostoru trebalo ispitati. Zato su bili važni i glumci, pa se tekst mijenjao, a mijenjat će se još – kazuje Pejnović.

Likovi njezine predstave tako su Trombociti, Eritrociti, Želučana Kiselina, Mast, Gripa... U ovoj fazi predstave još nemaju naslov, a mjesto radnje su probavni i krvožilni sustav. I koliko god se čini da je ovakve likove i priče lako prenijeti na film, a teško na kazališne daske, a da sve ne ispadne banalo i puko didaktički, Pejnović ističe kako su ovakvi projekti zapravo njezin domaći teren na kojem se rado i dobro snalazi te su obje predstave nastale u suautorstvu s glumcima.
– Što je veći prostor kreacije, meni je lakše. Kako se ponašaju mast, trombociti ili eritrociti? Tu imaš potpuni prostor slobode i zato mi je lakše raditi ovakve stvari. Bude tu i puno krivih rješenja, ali ako to dovoljno brzo priznaš i probaš drukčije, u jednom danu pronađeš odgovor.

U predstavi radnoga naziva "Krvožilni sustav", jedna Mast, objašnjava dalje Pejnović, dođe u arteriju u prstu, jer se želi "odmastiti". Tu naravno ne bi smjela biti, pa zapne i dok gledatelji prate njezinu sudbinu, upoznaju i druge junake koji prolaze kroz krvne žile: Trombocite, Leukocite i Eritrocite, ali i zločestu Gripu koja pokušava zavladati tim prostorom.

Ništa kontra masti

U "Probavnom sustavu", drugoj predstavi, publika će, pak, pratiti putovanje brokule i češnjaka i otkriti što se događa s hranom koja dospije u ljudsko tijelo. Iako je, čini se, primarni cilj redateljice igra i edukacija, predstave imaju i svoju metaforiku.
– Može se o tomu govoriti i u, recimo, kontekstu debljine i činjenice da se danas neke djevojčice bez razloga osjećaju debelim. Zbog svih fotografija koje danas gledamo i kojima smo bombardirani, imamo krivi odnos prema masti, jer ona je isto tako potrebna našem tijelu. I to poantiramo, jer kada ponestane hrane, mast koja je zaliha u našem tijelu, spašava stvar. Ona je potrebna kao i sve ostalo i važno je da djeca to shvate – reći će Pejnović.

Zbog svega toga, smatra, ovakav tip projekata treba raditi otvoreno te je važno da glumci budu u dobroj tjelesnoj kondiciji. Od početka proba, smije se, svi su izgubili barem tri kilograma.
– Eritrociti su, recimo, poznati po brzom kretanju i naša dva eritrocita 45 minuta trče po sceni!
Pejnović ovo nije prva režija predstava za djecu, premda u njezinu dosadašnjem radu prevladavaju komadi za odrasle, ako se takve podjele prema dobi gledatelja, a ne redateljskoj i kazališnoj estetici, uopće mogu raditi. Jer, složit će se mnogi, što je dobro – dobro je i za djecu i za odrasle.

– Do sada sam puno istraživala što mi paše. Na početku faksa mislila sam da ću biti onaj tip redatelja koji ima potrebu za sadržajem i emocijom, a na kraju se ispostavilo da imam veliku potrebu za formom i ludizmom, i to strahovito lako radim. U tom je smislu ova predstava, mogla bih reći, moj redateljski potpis. Jer, najviše volim autorski pristup predstavama, a svijet vidim kao jedan potpuno "ammanitijevski", sumanuti svijet. To je moj đir. "La vie" i "Robi K", koji ću raditi u Kerempuhu, odmah nakon Šibenika su taj moj svijet, nekakav sumanuti Mediteran koji obožavam i koji ima jedan mrak koji volim, koji ne funkcionira iz psihološke motivacije i ne ide iz Stanislavskog. Ludizam, fizički zahtijevan teatar, sumanut, lud do kraja. Baš kao Niccolò Ammaniti i novi kanibali. To je tip teatra koji nam, mislim, užasno fali – zaključuje Pejnović.