Film "Toma" od ovoga je vikenda u Hrvatskoj je počeo igrati u nezavisnim kinima i dva Cineplexxa i, unatoč pandemijskom rasporedu sjedenja, već ostvaruje zapažene rezultate. Oni doduše nisu kao u regiji, gdje je još bolje. To je i logično jer je tamo muzika Tome Zdravkovića i inače bolje prolazila.
Onima koji film nisu gledali, a nemaju predrasuda i kompleksa kao liječnik iz filma, "Tomu" možemo preporučiti bez zadrške. Dobar scenarij, režija koja glatko premošćuje skokove u desetljećima i čini da se zaprepastite kadapočne odjavna špica, a prošlo je tek dva sata i 15 minuta. Jest da film nije srpsko filmsko čudo u rangu "Sakupljača perja" ili "WR misterije organizma", ali u hrvatskim uvjetima svojevrsno je čuđenje u kinu.
Film se ne drži Tomina životopisa i faktografije kao pijan plota, prešućuje neke činjenice kao što su četiri braka, ali u svome izlaganju je uvjerljiv, što je najvažnije. Redatelj Dragan Bjelogrlić, asistent i ekipa imaju svoj narativni i filmski stil, da ne budemo preuforični, recimo da je gluma vrlo dobra, kao i glazba.
A glazba je kostur filma Bjelogrlićeva filma, uz snažnu, originalnu ljubavnu priču, koju nose glumci, navedimo tek dvoje glavnih: Milana Marića i Tamaru Dragičević. Posebnu vrijednost filmu daje nadgradnja: lik liječnika antagonista i njegov odnos s pjevačem, a tu je i dobro naznačeni glazbeni, pjesnički, boemski i društveni kontekst Jugoslavije.
Na dočaravanju Leskovca 1958, Beograda 60-ih i kasnijeg Chicaga ne vidi se da se štedjelo. Bjelogrlić i ekipa u film su hrabro uložili i zaslužili su da im se uloženo vrati, što će se vjerojatno i dogoditi. "Toma" se odlično uklapa u niz filmskih glazbenih biografija kao što je na primjer "Hod po rubu" o Johnnyju Cashu.
Vice, Arsen, Mišo, Johnny
Za "Tomu" treba imat dušu, rekao bi neki od ostrašćenih gledatelja. Trebalo bi napraviti istraživanje koliko će projekcije "Tome" u kioscima i dućanima oko kina i multipleksa povećati prodaju papirnatih maramica, te dugoročno, koliko će smanjiti konzumaciju alkohola i posjet kockarnicama, a povećati količinu čaša u kontejnerima za stakleni otpad.
Bez dišpeta da sada pokažemo kako i mi imamo pjevačica i pjevača čije bismo biografije mogli snimiti, nego iz čistoga nadahnuća ovim filmom, recimo da imamo takvih pjevač(ic)a. U prvom redu pada na pamet jedan drugi Toma, koji se malo drugačije izgovara, Toma Bebić. Njegov filmski lik, biografija od JNA, novinarstva, pjevanja na festivalu i s klapama, travarstva, otkačenosti omanuo bi samo u rukama teškoga diletanta. Nažalost naslov "Toma" već je zauzet, tko nam je kriv.
Idemo dalje, biografija i karijera Vice Vukova neispričana je velika priča hrvatske glazbe i filma, kulture općenito. Petogodišnja apsolutna vladavina na estradnoj sceni pa pad u potpunu anonimnost, nužno razočaranje u sistem, kolege i ljude, pa povratak u javnost i u politiku te tragičan, bizaran kraj. Kakva bi to tek priča bila?!
A Arsen Dedić, emocije, intelekt, senzibiltet, svjetske luke i šibensko sidro, vjenčane i nevjenčane, opjevane i neopjevane žene, prijateljstva, pjesme, knjige, filmovi, cijeli jedan svijet, univerzum štoviše.
A tek Mišo Kovač, čiju je filmsku biogafiju nad biografijama prizivao redatelj Ivan Živković?! Uostalom odličan naslov ovoga filma o Tomi Zdravkoviću mogao bi biti "Odavno se nismo isplakali tako".
Sigurni hit bio bi i film o Johnnyju Štuliću. Koja bi to saga bila, od Trnskoga, Silbe, Zvečke, Utrechta...? Ne može se zaboraviti ni Olivera Dragojevića, Anu Štefok i brojne druge.
Desetak 'Tomica' umjesto jednoga 'Tome'
I posljednje, ali moguće prvo, na ideju poslovično domišljatog kolege Vinka Vukovića, filmska biografija Rajka Dujmića. Glazbenoga velikana, a privatnoga Limača, kvalitete i kvantitete njegovih pjesama, njegovih ljubavi, pjevačica i tekstopisaca. Sama od sebe nameće se scena kada s Momčilom Popadićem u sitne sate piše i pjeva "Tonku". A gdje su tek nesporazumi s bendom, ovisnosti kao naličje najpristojnijega dečka estrade, incidenti i problemi, pobjeda na Euroviziji, Moja domovina...
Kako vidimo, giganata imamo, ali filmove o njima, bojim se, nećemo gledati. Barem ne tako skoro. Najprije zato što nemamo Dragana Bjelogrlića i uigranu ekipu koja po definiciji izbacuje uspjehe i standarde koje je prije izbacivao Hajduk, KK Jugoplastika, klasična Slobodna Dalmacija, Splitski festival, pa i Jadran film. A više ih ne može proizvesti zato što su rasturene organizacije i organizatori koji su stajali iza njih.
A Kukoči i Rađe, Jerkovići i Šurjaci, Oliveri i Miše, dovoljno su rano prepoznati pa stavljeni pod stakleni strop da svojim rastom ne plaše patuljke i ne ometaju zamjenska, prosječna rješenja. A kada nema dobre organizacije, ljubavi i strasti i kad polutalenti set vode, nema ni naslova kao što je "Toma".
S druge strane, hrvatsko Ministarstvo kulture sklonije je financirati desetak "Tomica" nego jednog "Tomu". Samo da nema jala, problema i polemika. Nema ni toga da netko uloži veći vlastiti novac i strast u film. I tako naši vjerni "Tomice" nikako da postanu nevjerni "Tome" i da napune kina.
I što onda preostaje nego govoriti da je "Toma" sladunjav, da krivotvori glazbene i druge činjenice, da je baziran na narodnoj muzici, da relativizira ratne činjenice... Ali sve to ne može sakriti činjenicu da se ispuhalo "hrvatsko kulturno čudo" s početka 2000-ih, u vidu književnoga FAK-a i filmskoga HAVC-a, koje je bilo uzor i za Srbiju. Stvar se birokratizirala, podjela je postala važnija od vrsnoće samoga kolača. Proračunski novac daje sigurnost i okvir, a sigurnost daje mir, nažalost za kreaciju su potrebni nemir i sloboda. I tipovanje na kvalitetu, a ne na geslo: Svima pomalo, nikome previše.
Uostalom pitanje je ima li kulturna politika, koja je stajala iza projekta "Franjo Tuđman hrvatski George Washington", volje i emocije, pameti i poštenja da stane iza projekata "Arsen Dedić hrvatski Jacques Brel", "Mišo Kovač hrvatski Tom Jones", "Oliver Dragojević hrvatski Stevie Wonder" i "Rajko Dujmić hrvatski Björn Kristian Ulvaeus, skladatelj Abbe".
Nažalost, bojim se da nema. Pa tako u dogledno vrijeme neće biti ni filmova poput "Tome".