Treba iskoristi priliku, a ne žaliti se na nepriliku. Tako o protekle dvije pandemijske godine, koje su nesumnjivo zadale udarac i kulturi i umjetnosti, i svima koji od nje i za nju žive, razmišlja Antonia Dorbić, mlada umjetnica i "frilenserica" s dvjema diplomama: na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti završila je kiparstvo, a na Akademiji dramske umjetnosti kao polaznica prve generacije studija plesa diplomirala je suvremeni ples.
ntonia je po rođenju Šibenčanka i tu je provela prvih deset godina svog života, nakon čega se njezina obitelj zbog novog očeva posla, preselila u Zagreb. No, posljednjih godina Antonia je sve češće u Šibeniku, a prije godinu i pol otvorila je i svoj obrt jednostavno nazvan Obrt u sklopu kojeg se bavi keramikom, svojom ljubavlju još iz studentskih dana, te vodi radionice za djecu i odrasle u kojim ih podučava keramici i modeliranju. Njezin atelje smješten je u prizemlju jedne kuće u staroj gradskoj jezgri u uličici nedaleko Dobrića, u ambijentu koji ju je svojom kamenom bjelinom, istovremenom nježnošću i grubošću gradnje nadahnuo i za diplomski rad na kiparstvu.
- I na kiparstvu najviše sam se bavila glinom. Taj mi je materijal oduvijek bio najbliži što se tiče same izrade. Volim raditi i u drvu i kamenu, ali mi to nikada nije tako sjelo kao glina. Često je glina u kiparstvu samo prelazni materijal, dok je meni to uvijek bila osnova: od početka gradnje same forme do kraja kada sam pekla tu formu, glazirala i bojala je – objašnjava svoju sklonost materijalu koji mnogi kipari, dodaje, smatraju nedovoljno "velikim i jakim" za "prave" skulpture.
- Čak i na Akademiji, profesori koji su u kamenu, drvu ili nekom drugom materijalu radili velike i monumentalne skulpture, keramiku ili čak i manje skulpture, smatrali su manje vrijednim, nešto što nije toliko značajno kao "pravi" kip. Meni je moj profesor govorio "Nećeš valjda biti keramičarka", a ja, eto, sada baš to radim – smije se Antonia koja u keramici vidi i poveznicu sa slikarstvom koje ju je oduvijek privlačilo.
- Kada sam u Zagrebu upisala srednju Školu primijenjene umjetnosti, mislila sam da ću studirati slikarstvo, ali kada sam otkrila volumen i kada sam vidjela da mi se sviđa izrađivati nešto prostorno, onda sam krenula na kiparstvo. Ali, aspekt boje ostao mi je i dalje zanimljiv, a nešto na što boju možete staviti na trodimenzionalu formu jest keramika.
Iako je Šibenik sada njezina baza iz koje često izbiva na mjesec ili dva, prije svega zbog plesa i projekata koje radi, Antonia se nije odrekla svoje zagrebačke adrese. Ona je još i na njezinoj osobnoj iskaznici, a za Zagreb je vezuje i članstvo u upravnom odboru Udruge plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH). Ipak, nemirni i neuredni zagrebački ritam, više ne paše njezinoj svakodnevici. Uopće, ta dvojnost, stalni je Antonijin pratitelj na njezinu umjetničkom putu na kojem, ne odričući se ni kiparstva ni suvremenog plesa, stalno traži ravnotežu u vremenu i energiji koji joj trebaju da bi se bavila objema umjetnostima.
- U Šibeniku sam, nakon završenih fakulteta, dosta toga prošla: vodila sam ples u Sjenama, radila u Osnovnoj školi za balet i suvremeni ples u OŠ Jurja Dalmatinca, predavala likovni u Gimnaziji Antuna Vrančića. Ali rad u institucijama mi ne paše. Nije mi drago biti u nekom okviru, prilagođavati se planu i programu, nastavnom kurikulu i načinu na koji nešto treba raditi. Htjela sam sama sebi naći način na koji ću raditi ono što najbolje znam i onako kako mi najbolje ide. Tako sam ovdje otvorila obrt, povukla sredstva za samozapošljavanje, kupila osnovne alate: keramičku peć i lončarsko kolo te unajmila prostor.
U početku je pak mislila da će to biti samo njezin atelje, ali vrlo brzo osmislila je i počela voditi radionice. I keramičke i plesne. Zanimanja i te kako ima, kaže, no budući da prostor nije dovoljno velik za ples, a ništa prostranije nije mogla pronaći drugdje u gradu, sada vodi samo keramičke radionice.
- Radionice odražavam svaki dan, nekada i dvije dnevno. Petkom odlazim na Zlarin gdje vodim likovni i ples za djecu. Četvrtkom oni dolaze k meni u grad na keramičku radionicu. S tom sam djecom već dvije godine i sada već vidim kako lijepo napreduju i razvijaju se – otkriva Antonia dok je zapitkujemo o njezinim likovnim i plesnim počecima.
- Na Međunarodnom dječjem festivalu sjedila sam kao dijete u publici i s pozornice su me pozvali da dođem na scenu i napravim neki plesni pokret. Bilo me je jako sram i nisam željela izići. Isto tako mama me je odvela na likovnu radionicu i trebali smo nacrtati neki stroj koji smo sami izmisliti: da ti pere zube ili slaže čarapice. Meni je to bilo toliko stresno da sam otišla kući i ništa nisam napravila, a na kraju, eto, završila sam edukaciju u obje te stvari i time se sada bavim. Po kući sam uvijek crtala i to je primijetila učiteljica u osnovnoj školi te mi je predložila da upišem primijenjenu srednju. I stvarno, otišla sam na prijemni i prošla i dalje se sve samo uskovitlalo – sa smiješkom govori Antonia.
Paralelno sa studijem kiparstva, nastavila se baviti plesom. Čak je otišla i u London na Plesnu akademiju i prošla audiciju. Ali, ono što joj se tada vjerojatno činilo kao ostvarenje sna, uskoro se rasplinulo, jer je nakon povratka u Hrvatsku ozlijedila koljeno. Danas joj nije nimalo žao zbog toga, jer, objašnjava, studiranje u Londonu bilo je preskupo i pitanje je bi li to na kraju bilo i ostvarivo.
No, kad nije mogao biti London, dogodio se Zagreb. Nakon što je završila 3. godinu kiparstva, na Akademiji dramske umjetnosti otvorio se studij plesa. Antonia nije dvojila i uskoro je postala ponosna vlasnica dvaju indeksa.
- Ispalo je najbolje moguće. Uz profesore i predavače u Zagrebu, upoznala sam i našu plesnu scenu i kako tko radi, a upoznali su i oni mene. Profesorica mi je bila i Nikolina Pristaš koja radi u BADco-u (Bezimeno autorsko društvo) s kojom sam radila i nakon završenog fakulteta – pripovijeda Antonia koja danas autorske plesne projekte radi s kolegicama i prijateljicama s plesne akademije, prisjećajući se kako je prve plesne korake napravila baš u Šibeniku u baletnom studiju legendarne Sokole Draganić Vrančić.
- Tragam stalo i tražim kako da najbolje radim i jedno i drugo, i ples i kiparstvo. S kolegicama s faksa radim zajedničke plesne predstave, podrška smo jedna drugoj. Situacija oko suvremenog plesa dosta je složena kod nas, a nije lako ni mladim likovnim umjetnicima, jer ne postoji tržište, galeristi vam neće platiti honorar što ste izlagali kod njih niti kupiti vaš rad, ili se to rijetko događa. Nakon faksa radila sam i druge poslove: konobarila, pakirala sapune u Sapnoteci...
Trebalo mi neko vrijeme čišćenja od umjetnosti, da radim nešto konkretno, zaradim novac, odem kući i ne mislim više o tomu što sam i kako odradila, jesam li mogla bolje... Ne može se baš reći da puno ljudi koji završe ALU nastave stvarati i izlagati. Moraš imati i neku financijsku konstrukciju prije nego što počneš raditi. Akademija te uči vještini izrade, a kada iziđeš s akademije suočavaš se s problemom kako naći prostor, kupiti materijal... Nedostaje i teoretske potkovanosti da znaš zašto nešto radiš, što ti je važno i što želiš prikazati, kako se predstaviti... O tomu smo puno više učili na plesu – smatra Antonia koja uskoro šibensku bazu opet mora napustiti zbog novih plesnih izazova.
- Idem u Dansku gdje sam studirala pet mjeseci u sklopu Erasmus programa. Ostvarila sam tada neke kontakte, tako da me ove godine kolegica iz Danske pozvala da se pridružim njihovom projektu u Kopenhagenu. Riječ je o specifičnom plesnom projektu koji će se odvijati na otvorenom, duž jednog bulevara. Održat će se sredinom lipnja, a u Dansku bih trebala ići krajem travnja ili početkom svibnja, još smo u pregovorima oko toga. Dansku i Kopenhagen jako volim, nikada tamo nisam bila na proljeće i baš se veselim.
U srpnju ću mjesec dana biti na Venecijskom bijenalu. Hrvatsku predstavlja Toma Savić-Gecan, a ove godine uključen je i ples, zapravo bit će to više performans. Nas pet plesača bit će po mjesec dana u Veneciji i izvodit ćemo tu izvedbu od 10 minuta pet puta dnevno – nabraja Antonia i dodaje kako je na jesen ponovo čeka Zagreb i nova predstava.
U međuvremenu, u Šibeniku će u svojoj keramičkoj peći i na lončarskom kolu, ali i ručno, raditi svoje šalice, čajnike, vaze te dijeliti radost stvaranja u glini s velikim i malim Šibenčanima, pripremajući negdje duboko u sebi, polako i pažljivo, i prvu kiparsku izložbu. Izlagala je, naime, samo na skupnim izložbama, a sada zrije i približava se vrijeme i za samostalno predstavljanje.
Šibenik mi se prije činio dosadnim
- Kad sam bila u srednjoj školi i na fakultetu, mislila sam da se nikad neću vratiti u Šibenik. Bilo je lijepo doći preko ljeta, ali grad mi se činio dosadnim i da se ovdje nema što raditi. Sve prilike i prijatelji bili su mi Zagrebu. Ali vremenom i nakon završetka fakulteta počele su mi se mijenjati neke stvari. Ipak, Šibenik je grad u kojem sam odrastala i uvijek mi je bilo blisko živjeti kraj mora. Posljednjih godina grad se sređuje i razvijaju se neke prilike kojih prije nije bilo. Razvija se u smjeru koji mi se čini da bi mogao biti dobar i to mi je drago – govori Antonija Dorbić.
