Selektivno pamćenje ili nemar? Zaboravljeni šibenski košarkaši koji su zajedno s Draženom kovali zlato

Ne baš slučajan susret sa Sretenom Đurićem, članom šampionske Šibenke i šibenskim zetom (supruga mu je djevojački Bulat). Srejo se srdačno pozdravio s nekadašnjim članovima klupskog vodstva šibenskog košarkaškog prvoligaša Saniborom Vuletinom i Matom Zlatoperom, a nešto duže zadržao u razgovoru s potpisnikom ovih redaka.

Zanimali su ga podaci za trojicu bivših košarkaša, koji su kratko branili boje Šibenke. Fetivi Šibenčanin Stipe Karađole je sa svojih 187 centimetara visine bio snažan, nadaren bek, koji je sa svojim vršnjacima prije 39 godina proslavio naslov juniorskog prvaka bivše države.

Dvojba o pogotku

Ličanin Tomislav Špoljarić, kojega je na Baldekin doveo njegov rođak i poznati hrvatski odvjetnik Veljko Došen, a koji je sa svojih 202 centimetra visine nosio narančasti dres u doba gotovo zaboravljenog, a nažalost i pokojnog trenera Bore Džakovića. Nismo zaboravili ni Tišnjanina Jeru Beraka, snažnog i 203 centimetra visokog momka, koji je bio u kadetskoj selekciji Šibenke kad je Dražen osvojio prvu medalju u životu na Kadetskom prvenstvu Hrvatske, održanom u jesen 1979. godine na splitskim Gripama.

Zašto je posebno zanimljiva priča o Tišnjaninu Beraku!? Pa zato što je kadetsko prvenstvo Šibenskog košarkaškog saveza završilo utakmicom Šibenka – Osvit na način koji je bio nalik na kraj famozne utakmice Šibenka – Bosna, odnosno dvojilo se o regularnosti zadnjeg pogotka. Pronađeno je, stoga, solomunsko rješenje ili, umjesto Šibenke, na prvenstvo Hrvatske, blagoslovom tajnika Saveza Vlatka Mamića, putovala je reprezentacija Šibenskog saveza, koju su činili igrači Šibenke i Osvita, te Ražina (Junaković, Poljičak) i tišnjanskog Rastovca (Berak). Spomenuti Išo Junaković je, ako niste znali, sin Martina Junakovića, bivšeg reprezentativca i vršnjaka Darija Šarića.

Sve je to zanimalo Milana Tasića, profesionalnog zaposlenika u Košarkaškom savezu Srbije, koji nam je na spomenutim podacima, dostavljenim preko simpatičnog Sreje, i pismeno zahvalio.

Zašto spominjemo nedavni susret s Đurićem!? Takvo pitanje jamačno će postaviti oni koji ne razumiju što je pisac htio reći. Prvo želimo naglasiti da je prije 40-ak godina Šibenski košarkaški savez imao više od 20 klubova. Od murterskog Kornatara do Kopare iz Rogoznice. Od Marete iz Prvić Luke do Knina. Da su, primjerice, u doba, makar je Dražen Petrović igrao za Šibenku, juniorskim prvacima Saveza postali mladi igrači Knina (Mrđen, Šeša, Berić…). Da je baza za obnovu momčadi Šibenke bila više nego široka.

Odavno zaboravljeni

Druga je tema zašto Tasića u njegovoj želji da se sjeti svih detalja više nego uspješne jugoslavenske košarke zanimaju i Špoljarić, i Karađole, i Berak, koje su, ruku na srce, odavno zaboravili i na Baldekinu. I ne samo njih! Tek je u posljednjim godinama promijenjena navika da se kod obilježavanja važnih datuma legendarnog Dražena Petrovića zaboravlja na službeno pozivanje njegovih suigrača, koji su s njim kovali šibensko zlato.

Uostalom, da smo skloni selektivnom pamćenju (ili nemaru!?), govori i najsvježiji slučaj. Na službenim stranicama HNK-a Šibenik nije objavljena promocija knjige “Lipo stoji narančasta boja”, posvećena 90. obljetnici Šubićevca. Izdanje koje je, da ironija bude još veća, dijelom financirao i šibenski nogometni prvoligaš! Srećom, jednako nisu postupili lokalni i hrvatski mediji. Od šibenskih portala do HRT-a, od Slobodne Dalmacije do Sportskih novosti.