Malonogometaši Crnice ulaskom u prvu ligu utvrdili su se kao perjanica šibenskog futsala. Odlično složena momčad, s velikim brojem domaćih igrača, zalog su za budućnost. Ipak, ono što posebno budi optimizam su rezultati mlađih kategorija, koje su u klubu ustrojene na zaista fantastičan način. Kao plod dugogodišnjeg rada Crnica je ove godine imala čak dva reprezentativca u selekciji U-17.
Tonči Ljubić i Filip Radalj dvije su nade šibenske momčadi, koja su već pozivane i u seniorski sastav, a ono što je posebno zanimljivo kod ovoga dvojca jest činjenica da su rođaci. Uz to, rođeni su u samo devet dana razmaka, tako da za njih zaista možemo reći kako se znaju od svojih prvih koraka. Filip je odličan vratar, dok Tonči ima napadačke sklonosti, zaista bi bilo zanimljivo ih vidjeti jedan protiv drugog, no od toga još dugo neće biti ništa jer su oduvijek zajedno u klubu. Zanimljivo da su zajedno i debitirali za seniorski sastav u susretu protiv Jezera.
Životni, ali i sportski koraci vam se križaju od samog rođenja...
Tonči: Istina, Filip i ja smo bliski rođaci i poznajemo se odmalena, igrali smo skupa kao mali u Zablaću, išli zajedno u osnovnu školu, pa počeli i trenirati zajedno, tako da se poznajemo u dušu.
Filip: Oduvijek smo zajedno, naše prabake su bile sestre, ali smo bili povezani još od rođenja.
S obzirom da ste uvijek zajedno, značili to i da ste istog temperamenta?
Tonči: Rekao bih da smo različitog temperamenta, mislim da sam ja na terenu smireniji od njega, nekako sam naučio kako se kontrolirati.
Filip: Ma mirni smo obojica, doduše, ja ponekad znam "planuti", ali samo na utakmicama, a to je zbog činjenice da nikako ne volim gubiti.
Nogomet je važna stavka vašeg života, kako ste uopće počeli?
Tonči: Počeo sam sa sedam godina u HNK Šibeniku kod prof. Mikelića i tamo sam i danas, upravo su počele moje jedanaeste pripreme i to kao juniora, kod trenera Godinića. U futsal sam ušao prije pet godina u Crnici kod trenera Ivice Podruga, a zadnje četiri sezone me trenira Ivan Zorica.
Filip: Ja sam također počeo kod trenera Mikelića u Šibeniku, trenirao sam par mjeseci pa odustao, bio sam premlad. Vratio sam se velikom nogometu nakon dvije godine i to u Mihovila, a par godina nakon toga ponovno i na Šubićevac u kojem sam trenirao četiri godine, da bi se prije dvije godine opredijelio isključivo za mali nogomet. Bilo je prigoda, čak sam kao dječak išao i na probu u Malagu, no nekako mi je futsal bliži srcu.
Kako se dogodilo da Tonči završi kao potencijalni napadač, a Filip na golu?
Tonči: Oduvijek sam volio igrati u sredini terena gdje je najveća "gužva" i gdje nema puno prostora za razmišljanje, a trener Ivo Šupe senior je to prepoznao i odmalena me stavio da igram veznog.
Filip: Mislim da je to kao i u većini slučajeva. Započeo sam kao igrač i jednom prilikom na treningu stao na gol i tu i ostao. Izazov mi je biti posljednja prepreka napadačima.
To zajedničko odrastanje sigurno ostavlja dubok trag i izvan terena, izlazite li zajedno?
Tonči: Znamo ponekad otići na piće, ali imamo svatko svoje društvo. Inače, nisam tip za česte izlaske, više uživam u treninzima.
Filip: Treniramo zajedno, idemo u školu, zezamo se, idemo na more, ali kada su izlasci u pitanju, tu imamo svatko svoje društvo.
Poziv u reprezentaciju je velika čast, kako ste to doživjeli?
Tonči: Ja sam ga prvenstveno shvatio kao nagradu za sav moj uloženi trud u proteklih deset godina i kao motiv za još bolji rad. Lijepo je biti dio te priče, ali ovo je tek početak i zaista treba puno raditi da bi jednoga dana stigla nagrada.
Filip: Poziv za U-17 reprezentaciju nisam očekivao, mislili smo da smo manji rang u odnosu na ostale, ali uz pomoć trenera u par mjeseci smo postigli jako dobre rezultate. Prvi Masters turnir smo odigrali katastrofa, dok smo treći i četvrti Masters odigrali savršeno, na jednom smo bili drugi a na drugom treći. Poziv nam je očito bio nagrada za sve što smo napravili, za naporan trud, zalaganje i rad.