Od ljetnog hita Šibenik se polako preobrazio u ozbiljnog kandidata za ispadanje iz društva najboljih. Ne toliko zbog loše bodovne bilance, visokog poraza protiv Dinama(0:4) ili kašnjenja plaća nogometaša, kao prilično isforsirane priče u šibenskim kuloarima, koliko radi loših igara, koje Narančasti pružaju u zadnje vrijeme, a koje ne daju nadu da bi već sutra u važnim utakmicama sa zagrebačkom Lokomotivom i „vječno“ neugodnom Goricom moglo biti bolje, efikasnije i i čvršće. Konačno, sa 22 primljena pogotka šibenska je obrana uvjerljivo najslabija u Prvoj ligi, a Narančasti već osam kola ne znaju za pobjedu.
„Je li to moguće?“ Za tim legendarnim povikom jednako legendarnog televizijskog reportera Mladena Delića, zabilježenim na davnoj splitskoj utakmici Jugoslavija – Bugarska, jamačno na „drugom svijetu“ posežu legendarni šibenski strijelci Zvonko Tedling, Miodrag Zambata i Petar Nadoveza. Zbog nesvakidašnjeg statističkog podatka da na Šubićevcu domaćin tijekom 90 minuta nije uputio nijedan jedini udarac na suparnička vrata.
Zašto spominjemo Zvonkeca, Zeku i Peru, kako smo obično zvali spomenute legende šibenskog nogometa!? Pa, zato što su oni nosili dres Šibenika u doba, kad su se gostujuće momčadi od šibenskih bodova opraštale već na željezničkom čvoru Perković. Čekao ih je silno borbeni, bolje rečeno ratoborni domaćin s gotovo jednakim brojem bespoštednih radnika i nadarenih nogometnih znalaca.
Ono, što su Narančasti prikazali u sudaru s kombiniranim sastavom Dinama bila je, najblaže rečeno, „igra bez igre“. S veznim igračima, koji su s izuzetkom iskusnog Vodičanina Ivana Roce, djelovali kao muhe bez glave. Mladim momcima, koji nisu u stanju odigrati točan kratki pas, a kamoli kreirati igru nizom dodavanja ili dubinskim loptama, kao temeljem za toliko potrebnu tranziciju. Kao načina igre, što ga mora gajiti momčad, koja se, to je jasno i maloj djeci, više priprema za destrukciju igre suparnika nego vlastitu razigranost.
Što kriti da nas u tom smislu pomalo čudi trener Marko Kartelo, koji je bio plemenit igrač i jedan od strijelaca u davnoj pobjedi nad Dinamom (2:1), kad su Narančasti nadigrali Modre, makar ih je predvodio mali nogometni čarobnjak Luka Modrić. U nesvakidašnjoj šibenskoj nogometnoj tuzi kao jasne argumente našem lamentiranju izdvojili bismo dva momenta. Oba su, ne vjerujemo u koincidenciju, vezana za završne minute prvog i drugog poluvremena. U posljednjim trenucima prvog dijela susreta Šibenčani su s očitim padom koncentracije dopustili sebi (pomalo iznuđeni) kazneni udarac, te dva žuta kartona (Morrison, Božić), koja su, srećom, tek druge zarađene opomene, pa će obojica bitnih igrača biti u momčadi u izuzetno važnoj domaćoj utakmici protiv Lokomotive.
O manjku koncentracije, pa i profesionalnog pristupa utakmici, jasno svjedoči i četvrti pogodak Dinama. Uz svo štovanje izuzetnog talenta Zagrepčanina Lukasa Kačavende nedopustivo je da se mladi igrač gotovo prošeta od centra igrališta prema šibenskom kaznenom prostoru, a da nikom od brojnih domaćih nogometaša kraj kojih je prolazio ne pada na pamet barem profesionalni prekršaj!?
Zato, kad je riječ o aktualnom trenutku Šubićevca, dijagnoza je više nego očigledna, ali ne i kakva treba biti hitna terapija!? Nije vrag da će prevladati logika iz starog, pomalo otrcanog štosa o čovjeku, koji je, padajući sa 14. kata, kod sedmog kazao „Zasad je još dobro“!?
Kartelova isprika navijačima „zbog blijede predstave“ nije dovoljna. On s riječi mora prijeći na djela! U trenutku, kad je kraj jesenskog dijela prvenstva bliži od početka sezone, Šubićevac nema drugih mogućnosti, osim posegnuti za „unutrašnjim pričuvama“.
Iako je autor ovih redaka postao pomalo i sam sebi dosadan kod ponavljanja nekih zamisli o osvježenju sastava, nemamo izbora nego opet posegnuti za nekim dvojbama. Prije svega, dojam je da je momčad, ipak, obrambeno sigurnija s tri stopera i wing bekovima. Ne smije ni slučajno doći u pitanje mjesto u početnom sastavu već spomenutog Roce. Točnije, on je dobro došla karika u nastojanju da se, kako smo već naglašavali, postigne toliko potrebna ravnoteža između „bauštelaca“ i „umjetnika“, iako su oba izraza prilično isforsirana, kad je riječ o aktualnom šibenskom nogometnom kadru.
Itekako je važno pitanje mogu li provjereni nogometni znalci Iker Pozo i Ivan Delić odagnati strah od mogućeg povratka zdravstvenih tegoba. Riječ je o igračima, koji imaju sve što je manjkalo šibenskoj momčadi u posljednjim susretima. I dribling, i pas, i dobar (dalekometni) udarac. I brzonogi Torres se jamačno osjeća itekako zapostavljenim u posljednje vrijeme. Baš, kao i iskusni Kolega, koji ima dovoljno kombinatorike, znanja i brzine za već spomenutu ulogu wing-beka.
O drugim, drastičnim potezima bilo bi neodgovorno, pa i neukusno raspravljati u situaciji, kad je glavna šibenska nogometna misao kako s manjim gubicima dočekati zimsku stanku. Baš, kao što je svakom iskrenom prijatelju šibenskog nogometa poslije prvog poluvremenu nadmetanja s Dinamom u glavi bila jedina želja da se utakmica završi sa što bezbolnijim porazom. Nade za preokret nije bilo, budimo brutalno iskreni, ni u tragovima.
Skloni smo vjerovati da bi motivacija, pa i igra Šibenika bila ambicioznija i agresivnija da su Narančasti imali uobičajenu potporu Funcuta, koji su održali riječ da na blagdan Svi svetih neće stići na tribine, pa ni navijati. Ako je to njihov iskren, kršćanski stav, onda im to možemo dijelom oprostiti. Kažemo „dijelom“, jer živimo u državi, gdje se gotovo 90 posto žitelja službeno izjašnjavaju kao katolici, ali istodobno se povremeno medijski razapinju istaknuta sportska(i ne samo sportska!) imena, koja ne kriju svoju pripadnost katoličkoj vjeri.
U tom smislu nisu lišo prošli ni silno uspješni nogometni izbornik Zlatko Dalić, ni gotovo zaboravljeni „brončani“ rukometni izbornik Željko Babić. Zbog pješačenja od Livna do Međugorja ili, pak, potenciranja „zasluga“ Gospe međugorske za hrvatske rukometne uspjehe. Skloni smo i vjerovanju kako je i među Bad Blue Boysima, koji su u lijepom broju pohrlili na Šubićevac, više nego „pristojan“ broj vjernika. Konačno, u našem sjećanju živi utakmica Real – Barcelona, koja je odigrana na Blagdan svih svetih u Španjolskoj, koja je jamačno zemlja s puno jačom katoličkom tradicijom od Hrvatske.
Kad već posežemo za kršćanskim navadama i autoritetima, onda je aktualna situacija na Šubićevcu slična Isusovim mukama. A na muci se, kaže stara narodna, poznaju junaci. Na travnjaku i u gledalištu.
Ne, nije Lokomotiva takav bauk da u principijelnoj sprezi nogometaša i navijača Šibenika ne bi praznih ruku napustila Šubićevac. Istina, „lokosi“ su iznenadili otvorenom i agresivnom igrom protiv Hajduka u Poljudu, ali je njihov jedini splitski pogodak bio više trenutak neshvatljive nonšalancije nekadašnjeg reprezentativca Lovre Kalinića nego lucidnosti bivšeg šibenskog prvotimca Duje Čopa. Ukratko, vrijeme je za zbijanje šibenskih nogometnih i navijačkih redova. I ne samo nogometnih! Uostalom, „lokosi“ su bili sve samo ne kvalitetni u domaćem porazu protiv Koprivničana!