Dinamo je samo privremeno vratio mir Šubićevcu. Escobarovo kalkuliranje u krivo vrijeme

Dinamo je samo privremeno vratio mir Šubićevcu. Poslije poraza s Rijekom Narančasti ponovno plove nemirnim, sivim snovima.
Iako su sve simpatije sportske javnosti pripadale bivšem treneru Krunoslavu Renduliću, šibenski prijatelji nogometa su, radi mira u kući, od prve podarili svoje vjerodajnice novom kormilaru Španjolcu Sergiju Escobaru Cabusu. Po staroj, poznatoj „Kralj je mrtav, živio kralj!“

Nije se zločesto ulazilo u Escobarovu, očito, tanku trenersku karijeru. Naprotiv, bez pogovora su prihvaćene njegove promjene u sustavu (i filozofiji) igre te, primjerice, povjerenje Ivici Batarelu, koji je do jučer grijao klupu za pričuvne igrače. Uostalom, ta je potpora na kraju zaslađena vrijednim bodom i privlačnim nogometom u utakmici s Dinamom.

No, novi trener Narančastih nas je, suprotno susretu s Modrima, malo razočarao na utakmici s Rijekom. Momčad s Rujevice je, bez ključnih veznih igrača Franka Andrijaševića i Stjepana Lončara, djelovala kao dobra skuhana paštašuta ali bez toča od pomidora. Kao ne baš uvjerljiv nogometni sastav. Daleko od kvalitete, koju je demonstrirao zagrebački Dinamo. Kao dobra prilika za tri boda, kojima bi Šibenčani praktički riješili sve probleme oko prvoligaškog ostanka. No, šibenski se stručni stožer, gle čuda, odlučio za kalkuliranje upravo s takvim suparnikom, koji se u oslabljenom sastavu prosto nudio domaćinu. Da je riječ o ne baš shvatljivim kalkulacijama bilo je jasno čim su novinari prije utakmice dobili početni sastav domaćina, u kojemu je nadareni, ali tjelesno nedorasli Alvaro Martin dobio prednost u odnosu na Emira Sahitija, sprintera spremnog da igra u dva smjera i drugog strijelca (7 golova) Šibenika.

Početna greška

Escobar nije popravio ni početnu grešku. Sahiti je zamijenio rastrčanog Princa, a ne neuvjerljivog Martina.
Teza da ćeš ratnički igrati s mlađahnim i nejakim Španjolcem, te potom i svilenim Argentincem Bailoneom je na granici nogometne perverzije. Obojicu bismo lakše zamislili kao naslovne uloge u kultnom ruskom baletu „Labuđe jezero“ nego kao prokušane nogometne ratnike u utakmicama, kakve se danas igraju širom Europe, pa i u Lijepoj našoj. Uostalom, ne treba ići u London, Dortmund ili Sevillu po dokaze za tu tvrdnju. Za to je dovoljna ilustracija bila, Šibenčanima itekako važna, utakmica Gorica – Varaždin (0:0), u kojoj se nije umiralo u ljepoti, ali je sijevalo s obje strane u gotovo svakom duelu. Zašto „itekako važna“!? Pa, zato što će Narančasti, ukoliko ostanu praznih ruku u baroknom gradu, u slučaju konačnog bodovnog izjednačavanja gledati u leđa Varaždincima.

U posve promašenoj Escobarovoj kalkulaciji, žrtveno janje bio je nadareni Mario Čurić, jedan od najboljih igrača Šibenika u dosadašnjem tijeku prvenstva. Umjesto da s kapetanom Bulatom i robusnim Mesom zatvara sve koridore u sredini travnjaka, on se gubio na krilnim pozicijama, gdje mu ni slučajno nije mjesto. Samo za to da bi se otvorio prostor mladom Španjolcu, kojemu u odnosu na braću Sahiti i Ćurića može biti jedino prednost, što govori španjolski kao i trener Escobar! No, u silno izjednačenoj Prvoj hrvatskoj ligi Šubićevac ne treba poliglote, već, kako rekosmo, ratnike za igru u oba smjera. Da je Ćurić igrao u sredini, teško bi se ostvarile taktičke zamisli Riječana o prodorima kroz sredinu travnjaka. Na način, na koji je, uostalom, pao i jedini pogodak na utakmici.

Zadovoljan igrom

Escobar je, dakako, na presici poslije susreta, neovisno o dobro naciljanim pitanjima kolegice Ivane Jurica, imao svoje tumačenje početnog sastava ili osjetno drugačije mišljenje.

- Nisam zadovoljan rezultatom, ali sam zadovoljan našom igrom. Čestitam igračima na tome kako smo izgledali kao momčad tijekom cijele utakmice. Pitate me zašto je Emir Sahiti ostao na klupi!? Pa, tako smo se on i ja na neki način dogovorili dan prije utakmice. Čekaju nas velika opterećenja do kraja sezone. Već u petak igramo u Varaždinu, u utorak nam stiže Gorica, pa potom Slaven Belupo. Ne može ista skupina igrača izdržati takav učestali tempo igranja utakmica – objasnio je svoju postavu i filozofiju igre protiv Riječana trener Escobar.

Kako kažu naši istočni susjedi, Escobaru je kao „kec na desetku“ došla više nego korektna i, ruku na srce, pomalo kurtoazna izjava trenera Rijeke, Šibenčanina Gorana Tomića.

- Utakmica je komotno mogla otići na drugu stranu. Šibenčani nisu iskoristili svoju šansu, a mi smo kaznili nemalu grešku domaće obrane. Ne vjerujem da će moji Šibenčani imati problema oko opstanka u Prvoj ligi. Narančasti djeluju kao čvrsta, uigrana momčad. Nisam siguran da će se bilo tko tako lako osladiti bodovima na Šubićevcu – izjavio je Tomić.

Slažemo se s Tomićevim mišljenjem o kvaliteti šibenske momčadi, no do konačnog prvoligaškog mira Narančasti neće doći i bez kojeg boda na strani (Varaždin, Lokomotiva). A to znači da valja povećati i efikasnost. Jedan gol u tri utakmice, neovisno o činjenici da su na Šubićevcu gostovali klubovi iz velike četvorke, Dinamo i Rijeka te da su Narančasti putovali u Split, nije baš podatak, kojim bi se Šibenčani mogli podičiti. Narančasti su u 28 kola zabili 27 golova ili manje od jednog po utakmici. Da ne spominjemo 8 susreta bez pobjede. Sa starom istinom da se u nogometu bodovi pišu, a komplimenti za dobru igru brzo zaboravljaju. Čitaj: brišu.