‘Djevojka me vuče u Split‘: Emir Sahiti otvoreno o svome životu, ljubavima i nogometnom putu

Zemun, Priština, Skopje, Split, Šibenik... Ne, nije to naslov nekog putopisa koji govori o bivšoj Jugoslaviji, već su to životne postaje 22-godišnjeg nogometaša Emira Sahitija. Simpatičnog mladića koji je još uvijek pod ugovorom sa splitskim Hajdukom, ali je igrački "eksplodirao" tek nakon što je prošlog ljeta došao na posudbu na Šubićevac.

Sahiti je u narančastom dresu skrenuo pozornost nogometne javnosti svojim odličnim igrama, posebice zgodicima velikanima Hajduku, Dinamu i Rijeci.

'Dijete' Ramiza Sadikua

Kako smo i naveli na početku tekstu, životni put mladog Albanca počeo je 1998. godine u Srbiji, točnije Zemunu koji je praktički dio Beograda.

– U Zemunu sam živio samo kao beba, već sa četiri mjeseca roditelji su se preselili u Prištinu na Kosovo. Međutim, još uvijek imam rodbine u Zemunu i Beogradu. Tamo mi žive baka i ujak, pa kad uhvatim 10-15 dana slobodnog odem ih posjetiti – počeo je naš razgovor Sahiti.

Kaže da se ne sjeća Prištine iz djetinjstva.

– Ah, znate kako je to kad ste dijete, zanima vas samo kako se igrati, zabaviti, biti vani. Međutim, Priština vam je sada pravi europski grad. Život u glavnom gradu Kosova je sjajan. Nije toliko skupo, a sve vam je dostupno. Pozivam sve koji žele neka dođu, neće pogriješiti – pretvorio se Sahiti načas u turističkog djelatnika koji promovira ljepote svoje domovine.

Očito, da ga je kao dijete najviše zanimala nogometna lopta.

– Tako je, počeo sam igrati i trenirati već sa šest godina u klubu Ramiz Sadiku. Iskreno, škola mi i nije baš najbolje išla, pa sam se posvetio sportu. Odmalena sam želio predano raditi, trenirati, napraviti neku karijeru. Na Kosovu sam igrao za Trepču i Prištinu, da bih već sa 16 godina otišao u skopski Rabotnički u kojem je igrao i moj stariji brat Suad. Ja i brat imamo istog menadžera (Adrian Aliju - op.p.), u klubu su vidjeli da sam talentiran i brzo smo se dogovorili. U Skopju sam igrao vrlo dobro, debitirao već sa 16 godina, a sa 17 igrao za njih u Europskoj ligi.

S Brancom na Poljud

Vrlo ste vezani za svog tri i pol godine starijeg brata Suada, rekli ste da vam je san ponovno igrati s njim u ekipi.
– Tako je, ja na lijevom, on na desnom krilu, to bi bilo idealno. Znate, drugačiji vam je osjećaj kad imate nekog tako bliskog u momčadi. To više što smo mi ovdje sami, daleko od obitelji, lijepo je uz sebe imati nekog tko vas razumije kao što to brat može. Zato i koristim svaki slobodan trenutak da odem do njega u Mostar gdje igra za tamošnji Zrinski. Nažalost, igramo u jako gustom rasporedu pa slobodnog vremena i nemamo.

Vratimo se na vašu karijeru, dok ste bili u Skopju u igru se umiješao Hajduk.
– Kada je sportski direktor Hajduka bio Portugalac Branco, razgovarao je s mojim menadžerom. Tražio je da dođem na posudbu, da procijene jesam li dobar. Stigao sam prvo u B momčad, a onda sam na ljeto potpisao četverogodišnji ugovor. Čim je za trenera došao Zoran Vulić počeo sam trenirati s prvom momčadi. Ne znam zbog čega je Vulić smijenjen, ali on je za mene jako dobar trener. Dobro je bilo pod Oreščaninom kada sam odigrao četiri utakmice za prvu momčad. Debitirao sam protiv Gorice, a zauvijek će mi ostati u sjećanju oko 25 minuta koje sam odigrao u najvećem hrvatskom derbiju protiv Dinama.

Međutim, stvari se za vas na Poljudu nisu razvijale u željenom smjeru.
– Sve je nekako loše krenulo s pojavom korone i pauzom koja je uslijedila. Na kraju prošle sezone razgovarao sam s menadžerom i shvatio da baš neću imati puno prilika u Hajduku. Zato mu zahvaljujem što mi je omogućio dolazak na posudbu u Šibenik. To je odličan, profesionalan klub s jako dobrim navijačima – Funcutima. Svi na Šubićevcu su me odlično primili, od suigrača, trenera do uprave. S druge strane, ja sam pokazao da zaslužujem igrati. Moj cilj je samo dati sve od sebe na svakom treningu i utakmici.

Povijesna pobjeda

Ono što ste do sada dali u narančastom dresu je vrlo dobro. Postigli ste šest golova i praktički rušili velikane - Hajduk i Dinamo, na Poljudu i u Maksimiru.
– O tom mom golu na Poljudu i slavlju se puno toga govorilo. Ispričao sam se ako sam nekoga uvrijedio i više to ne želim komentirati. A što se tiče gola i pobjede nad Dinamom, mogu samo reći da sam presretan što sam pridonio da se upišemo u povijest jer je to bila prva pobjeda Šibenika u Maksimiru otkako je 1. HNL.

Vi ste otkriće u dresu Šibenika, a Šibenik je hit prvenstva.
Da, kada smo ušli bili su komentari u stilu da nećemo uzeti ni bod... Međutim, pokazali smo da vrijedimo, da imamo dobru ekipu, odličan miks iskustva i mladosti. Navijači Šibenika, naši Funcuti, ne trebaju strahovati od toga hoćemo li ostati u ligi. Dobra smo momčad, ali moram istaknuti i trenera Krunoslava Rendulića koji radi odličan posao. Renda, kako ga odmila zovemo, zna što je nogomet. Veliki je radnik i odlično analizira svakog protivnika. Digao je cijeli klub na VIP razinu, ali i pomogao u razvoju svakog od nas igrača pojedinačno.

Na posudbi ste u Šibeniku do kraja sezone, a ugovor s Hajdukom vas veže još godinu dana. Što dalje u karijeri?
– Da vam budem iskren, ja sam trenutačno 200 posto fokusiran na Šibenik. O tome što će biti na ljeto brine se moj menadžer, to je njegov posao. On će morati razgovarati s ljudima u Hajduku, a ja sam otvoren za sve opcije. Meni je samo bitno da igram i napredujem.

Bez obzira na to što igrate za Šibenik redovito pratite Hajduk.
– Naravno, pa ja sam još uvijek igrač "Hajduka". Mislim da je novi trener Tramezzani predobar, čovjek zna što i kako radi, premda je preuzeo klub u teškoj situaciji. Već poslije nekoliko utakmica vidljivo je da se stvari pod njegovim vodstvom miču naprijed. Ja sam uvjeren da će Hajduk ponovno doći tamo gdje mu je mjesto. Hajduk je veliki klub, s Torcidom koja je najveća navijačka skupina na Balkanu.

Idol mi je Iniesta

Već tri godine živite u Dalmaciji, čini mi se da srce vuče u Split?
– Haha, u pravu ste. Split je odličan grad, neće se moji Šibenčanin naljutiti, ali malo više mi se sviđa pod Marjanom nego pod Šubićevcem. Premda je i Šibenik lijep grad za život, samo manji od Splita. Možda je za ovakvo moje razmišljanje kriva i djevojka koju sam našao u Splitu i zajedno smo već dvije godine. Prije toga sam govorio kako mi je želja kupiti kuću i živjeti na Kosovu. Sada razmišljam malo drugačije, volio bih nešto kupiti i u Splitu i na Kosovu.

Za to će vam trebati i neki unosan transfer. Koji vam je sportski cilj u karijeri?
– Definitivno igrati u nekoj od Liga petice. Nemam neku ligu iz te skupine koju posebno preferiram. Mislim da se u svakoj od njih igra vrhunski nogomet i da je san svakog nogometaša zaigrati u tom društvu.

Uglavnom igrate na poziciji krila. Krasi vas dobar dribling i udarac. Međutim, u karijeri ste igrali i veznjaka.
– Točno, nešto kao moj igrački idol Iniesta. Složit ćete se da je riječ o fantastičnom nogometašu. Šalu na stranu, nisam ja dobar kao on, ali dobro sam se snalazio i na toj poziciji "osmice", naročito kod trenera Oreščanina. Neke slične varijante gajimo i u Šibeniku.

U Hajduku i Šibeniku niz je albanskih nogometaša ostavilo značajan trag. Čini se da vi idete njihovim stopama?
– Ja vam najbolje znam Ardiana Koznikua, on je istinska legenda Hajduka, vjerojatno najbolji Kosovar koji je ikada igrao za "bijele". Rekli su mi i za Eduarda Abazija, Albanca koji je nosio i bijeli i narančasti dres. U "Šibeniku" su mi pričali o Shehuu, Muriqiju, Belopoji... Ali, morate znati kako je Fadil Vokrri nogometna ikona na Kosovu. Svaka čast Prekaziju koji je igrao za Hajduk, ali Vokrri je legenda u Prištini.

Kosovar ste čija obitelj živi u Prištini, međutim nastupali ste za mladu reprezentaciju Albanije.
– Spreman sam igrati i za Kosovo i za Albaniju. Mislim da se nitko neće naljutiti bez obzira na to koju reprezentaciju izaberem. Pa, mi smo vam ionako kao braća.

Šibenski 'hajduci'

Kao brat ste i s centarforom Šibenika Denijem Jurićem. Odlično se slažete i na terenu i izvan njega?
– Istina, Denija znam još iz B momčadi Hajduka. Nisam mogao vjerovati kad sam ga vidio na Šubićevcu ovog ljeta. Odmah smo se dogovorili da budemo cimeri. A na terenu se međusobno sjajno nadopunjavamo i hranimo asistencijama za golove. Kako to funkcionira najbolje je na svojoj koži osjetio Dinamo. Osim njega, najviše se družim s Marijom Ćurićem i Ivicom Batarelom, koji su također igrali u Hajdukovim mlađim kategorijama. Ali, ja sam vam predobar sa svim igračima.

Nije ni čudno kada za vas kažu da ste glavni kolovođa zafrkancije u svlačionici.
– Ja volim biti otvoren, želim biti dobar momak, družiti se sa svima. Želim biti sretan i želim da su i drugi sretni uz mene. Mislim da je uvijek dobro dizati atmosferu, jer kada je ekipa sretna i zadovoljna, onda može imati i dobre rezultate. Još samo da ova korona prođe, družili bismo se još i više. Ovako malo prošetamo, popijemo kavu na pumpi i svatko svojoj kući –na kraju će Sahiti.