StoryEditor
NogometBRAĆA JAKOLIŠ

Marin i Antonio opet na svom Šubićevcu: evo što su nam ispričali o počecima, kidanju dresova, ambicijama, ljubavi...

Piše Ivo Mikuličin
29. kolovoza 2021. - 20:21
Antonio i Marin JakolišNikolina Vuković Stipaničev/Cropix

Dva brata, Antonio i Marin Jakoliš. Dva fetiva Šibenčanina i dva nogometna internacionalca. Razgovor s njima bio je više nalik na međusobno prijateljsko uvjeravanje nego na službeni novinarski intervju. Uostalom, sva trojica osjećali smo se kao doma u prostorijama šibenskog prvoligaša na Šubićevcu, koje autor teksta pohodi više od 50 godina. Razloga za ćakulu bilo je napretek, a povod više nego izazovan. S dva pogotka i tri asistencije, Marin Jakoliš proglašen je drugim korisnim igračem prvoligaške utrke. Iza raspjevanog hajdukovca Marka Livaje.

Roditelji ih usmjerili

– Ne krijem da me to čini silno zadovoljnim, da mi to budi nove ambicije, gotovo zatomljene u jakoj konkurenciji na Poljudu. Uostalom, to je i dio odgovora jesam li pogodio svojim dolaskom ili, ako hoćete, povratkom na Šubićevac – kratko će i jasno Marin.

Stariji Antonio doima se prilično prizemljenim, da ne kažemo grubo realnim:

– Neka moj brat ne bježi od novih ambicija. Uostalom, on je četiri godine mlađi. Ja sam bliži veteranskim godinama, pa se moje nogometne želje trenutačno svode na jednu jedinu – da budem što korisniji mojem matičnom Šibeniku.

Fotografije na hodnicima Šubićevca neminovno su nas vraćale u djetinjstvo i mladost braće Jakoliš.

– Sve da smo htjeli, nismo mogli izbjeći sportski put. Na to su nas naprosto tjerali naši roditelji, profesori tjelesnog odgoja – Dražen i Ivančica. Nogomet nije bio naš prvi izbor. Počeli smo kao gimnastičari, a tek smo se poslije okrenuli lopti. Sličan put preporučili bismo svim dječacima, jer je gimnastika najbolja baza za kasnije uskakanje u druge sportove. To je tjelesna kultura u punom smislu te riječi – jednoglasni su 29-godišnji Antonio i 25-godišnji Marin.

Šibenik, ukrajinski Dnjipro i Krybas, belgijski Mouscron, Zadar, rumunjski Cluj, Steaua i FCSB, ciparski Apoel, grčki Panetolikos, pa opet Šibenik. Tako se kretala međunarodna nogometna trasa starijeg brata Antonija. Mlađi Marin prošao je nešto manje klubova na svojem dosadašnjem nogometnom putu. Šibenik, belgijski Mouscron i Roeselare, bečka Admira, splitski Hajduk, pa opet povratak u Šibenik. Lako je uočiti da su im zajedničke postaje bile Mouscron, Hajduk i Šibenik, ali, vjerovali ili ne, prvi put igraju zajedno u istoj momčadi tek sad, kad su se vratili na matični Šubićevac!

Tomina mirovina

– Ne mogu od sreće što sam se vratio doma. Nisam imao pojma koliko se ljudi raduje mojem povratku na Šubićevac. Otuda i veliki preporod u mojoj igri. Lakše ti je kad ćutiš potporu iza svojih leđa. Od klupskog vodstva i trenera, ali i na šibenskim tribinama, na gradskim ulicama... Ipak, ponovit ću još jednom, najviše me je oduševio 93-godišnji zadarski Šibenčanin dr. Tomislav Vrčić, koji je u jednom trenutku kazao da bi za moj povratak na Šubićevac žrtvovao par svojih mirovina. A čuo sam da mu mirovina i nije tako mala! Zato vas molim da i ovim putem pozdravite šjor Tomu – s guštom nam, ne krijući široki osmijeh, govori Marin.

Više nego iskren bio je i Antonio, podsjećajući nas na naš kratki i ležerni razgovor početkom ljeta.

– Nemojte misliti da vam se dodvoravam kao šibenskom kroničaru, ali možda je upravo naš ranoljetni susret u starom dijelu Šibenika bio okidač da se vratim kući. I meni da počnem ozbiljno razmišljati o povratku na Šubićevac, i klupskom vodstvu da počne pregovore o mojem angažmanu – otvorio se Antonio.

Marin ne krije da nije bio baš najsretniji kad su ga pomalo otpisali u Hajduku, no rado poseže za odgovorom u stilu "najbolje mogu odgovoriti čelnim ljudima u Poljudu svojim dobrim igrama na Šubićevcu".

– Odlazak na posudbu u rodni Šibenik nije, dakako, pokidao sve moje veze s Poljudom, posebice s prvotimcima Hajduka. Nerijetko se čujem s Markom Livajom, Davidom Čolinom, Stefanom Simićem… Pravim momcima i dobrim nogometašima. Ne manjka kvalitetnih igrača ni u aktualnom sastavu Šibenika. Nesuđeni hajdukovac Ivan Delić, mladi dinamovac Antonio Marin, kapetan Mario Ćurić, mladi Niko Rak… – otkriva Marin.

Mlada reprezentacija

Dojam je da se, suprotno tome, stariji brat Antonio nimalo ne obazire na blisku prošlost. Na dane provedene u Grčkoj i Rumunjskoj, na Cipru...

– Nemam za čim žaliti. Neću kazati ništa novo ako potenciram staru tezu da je najbolje kod kuće. Sretan sam i zbog sjajnih igara brata Marina. Istodobno se nadam da ću i ja vrlo brzo skrenuti pozornost na sebe na pravi način. Poslije prvih nastupa još se osjećam dužnim matičnom klubu. No, bit ću pravi kad budem potpuno spreman. Kad se uigram s ostatkom momčadi – uvjeren je Antonio.

Oba su brata, dva Jakoliša, prošla sve hrvatske selekcije osim A-reprezentacije. Od U-17 do mlade.

– Još uvijek žalim što nismo bolje prošli na ne tako davnom Europskom prvenstvu za mlade reprezentacije, kad nas je vodio Riječanin Nenad Gračan. Imali smo zaista potentnu momčad. No, zvijezde nam se nisu sretno poklopile – žali Marin.

Brat Antonio uzdiše za propuštenom prilikom hrvatske U-20 selekcije na Svjetskom prvenstvu u Kolumbiji.

– Tada smo imali sjajnu reprezentaciju. Ne govorim toliko o sebi, nego o Vrsaljku, Ademiju, Oršiću i ostalima. No, nismo prošli ni skupinu. U nogometu je sreća bitan čimbenik. Dovoljan argument za to je priča Mislava Oršića. On se poslije tog prvenstva, blago rečeno, izgubio, da bi ga Nenad Bjelica u Dinamu usmjerio k reprezentativnom dresu – podsjeća stariji Jakoliš.

Strašan napredak

Veliko nogometno iskustvo šibenske braće tjeralo nas je na gotovo neizbježnu temu usporedbe Prve hrvatske lige s europskim ligama u kojima su prije nastupali.

– Prva hrvatska liga strašno je napredovala. To se najbolje vidi po tome što mnogi strani igrači žele igrati u hrvatskim prvoligašima. Austrijska liga nije jamačno bolja od naše. Otprilike su jednake kvalitete njihova i naša velika četvorka, ali u austrijskom je prvenstvu mala mogućnost iznenađenja, kakvo je prije dva kola načinila Istra pobjedom nad Osijekom. To se Salzburgu u austrijskom prvenstvu nikad nije dogodilo, što znači da je naša liga kvalitetom više izjednačena – drži Marin koji je nosio dres bečke Admire.

Antonio ima nešto drugačije mišljenje, posebice o ciparskoj i rumunjskoj ligi, gdje je odradio najviše sezona.

– Rumunji, ruku na srce, više od nas ulažu nogomet, dok Ciprani kao i mi imaju kvalitetan prvoligaški "donji dom". Eto, nedavno je autsajder Pafos s čak 4:0 nadigrao najbolji ciparski klub Apolon. Nije stoga čudo što se Hrvatska bori s Ciprom za bolju poziciju na europskoj klupskoj ljestvici – objašnjava Antonio.

Paranje dresova

Ugodna je ćakula, pak, iz ozbiljnih nogometnih tema polako, ali sigurno klizila prema onim lakšima. Obojica su se samo nasmijala kad smo im rekli da je paranje vlastitog dresa na utakmicama polako postala "specijalnost" braće Jakoliš.

– Da mi je vratiti film, ne bih isparao vlastiti dres kao što sam to učinio nedavno na utakmici u Koprivnici, kad mi je dosuđen faul u napadu. Jednostavno mi se zacrnilo pred očima. Ne toliko zbog tog faula, nego zbog svega što se događalo početkom ovog ljeta, bolje reći neizvjesnosti gdje ću nastaviti karijeru, straha da izgubimo sva tri boda u Koprivnici. A bili smo bolji suparnik – pomalo pokajnički će Marin.

Bratov pokajnički iskaz natjerao je i Antonija da prizna svoj, ne tako davan i sličan "ciparski" grijeh.

– Igrali smo važnu prvoligašku utakmicu na Cipru. Bio sam u prilici da jednim potezom riješim pitanje pobjednika. No, lopta mi je otišla preko noge kad sam je trebao s lakoćom kao na tanjuru servirati suigraču koji je bio usamljen pred suparničkim golom. U sebi sam naprosto podivljao i u ljutnji rasparao vlastiti dres. U tom trenutku nisam imao pojma da će me brat Marin slijediti na isti način na domaćem, hrvatskom prvenstvu – smije se Antonio.

Ćirina tvrdnja

A onda je razgovor krenuo u posve ležerne, privatne vode. S okusom privatnog. S posebnim naglaskom na dva hrvatska evergreena. "Pamtim samo sretne dane", poznatog u izvedbi šibenske neviste Gabi Novak, i "Ja ljubim" iz kultnog hrvatskog filma "Tko pjeva, zlo ne misli".

– Priznajem da iskreno ljubim djevojku iz Rasline. Zove se Paula Lokas. Zato vrlo često odem do tog pomalo idiličnog mjesta na Prokljanskom jezeru. I svaki put mi kao svojevrsno upozorenje djeluje susret s Krešimirom Makarinom, nekadašnjom velikom nadom Šibenika i splitskog Hajduka, koji, kao moja Paula, živi u Raslini. I sam sebi kažem kako ne smijem sebi dopustiti da mi propadne karijera kao njemu. On je danas, nažalost, izgubljen za ozbiljan nogomet – otkriva nam Marin.

Antonio se samo slatko nasmijao kad smo mu kazali "da je ljubitelj filma koji brzo puca". Iz prvog braka ima dvogodišnju djevojčicu Sofiju, a sad nerijetko skokne do Zadra, odakle mu je nova, velika ljubav, Zadranka Petra.

– Nije lako prebrisati sve razlike koje postoje na našim dalmatinskim usporednicama! Između Zadra, Šibenika i Splita. Kao povratnika u Dalmaciju pozitivno me je iznenadila promjena koja govori da naši susjedi sve više priznaju napredak Šibenika. Grada i nogometnog prvoligaša, jednako. No, svejedno moram biti strpljiv u procesu da se moja Petra, fetiva Zadranka, polako navikne na život u Šibeniku. Nismo, priznajem, mi Šibenčani tako jednostavni. Možda je u pravu Ćiro Blažević kad tvrdi da smo "nadareni sportaši i hrabri ratnici, ali i, oprostite na izrazu, malo zajebani" – poluozbiljno će Antonio.

item - id = 1123461
related id = 0 -> 1135551
related id = 1 -> 1135549
17. listopad 2021 08:03