Kada je nakon naprasne smjene Krunoslava Rendulića prošle sezone suvlasnik HNK Šibenika Eduardo Zapata najavljivao njegovog nasljednika, pričao je kako će Šibenik pod vodstvom novog trenera igrati izrazito napadački, lepršavi nogomet koji će plijeniti atrakcijom, golovima.
Tada je mislio na Marija Rosasa, koji ipak nije iz prve sjeo za kormilo šibenske momčadi. Do kraja sezone momčad je vodio također Španjolac Sergi Escobar, nastavivši tamo gdje je stao Rendulić, i mirno priveo narančasti brod u luku spasa. I dok je Rendulić igrao pragmatičan nogomet koji je bio pomor za favorite, Escobar odigrao na sigurezzu, bod po bod koristeći ono što mu je pripremio prethodnik, Mario Rosas je utjelovljenje sasvim drugačijeg pristupa. Napad, napad i samo napad. I to napad koji dolazi iz posjeda, za koji su mu nakon početnih neuspjeha mnogi već počeli prigovarati u stilu „ajde ti moj Španjolac, ostavi se tike-take kada za to nemaš igrače“.
Uzalud posjedi od 65% (Gorica), 49%(u Osijeku), Splitu kada Šibenik nije bio blizu bodova. No, sve se to naplatilo protiv Hrvatskog dragovoljca. Rosasov run&gun nogomet, andaluzijski el pistolero style pokazao se u najboljem svijetlu. I, to u ludih, nezaboravnih 45 minuta nastavka. Momčad iz Sigeta naletjela je na goropadnog Šibenika u drugom poluvremenu koji im je zabio 5 komada, a mogao još 2-3.
Nakon prilično neuvjerljivog prvoga dijela bilo je to kao nešto nestvarno, lako, elegantno i nadasve efektno. Marin Jakoliš je djelovao kao Messi pokraj gostujućih braniča, Bačelić-Grgić poigravao se kao na haklu, Antonio Marin zabio dva, a mogao još toliko, Delić zabio u 56. sekundi (a Deni Jurić u isto vrijeme već postao stanovnik Maksimira).
Dok je svim time iz pozadine dirigirao 18 – godišnji Niko Rak. Kao da je nazočnost skauta Manchester Citya dodatno inspiriralo Šibenikovog poletarca koji možda nije ni znao da je na Šubićevac potegnuo skaut engleskog velikana samo zbog njega. Šibenski junior još nema odigranih utakmica u seniorskom nogometu u HNL-u niti za prste jedne ruke, a već je opčinio svojim potezima, lucidnim proigravanjima, stavom. Možda samo one koji ga do sada nisu pomnije pratili, iako je Niko svoj talent pokazivao i ranije ali nije dolazio do izražaja iz raznih razloga.
No, Rosasova nogometna filozofija ima i drugu stranu, onu koja kaže da treba misliti i na obranu. Šibenik igra sa formacijom 4-2-3-1 u kojoj su oba zadnja vezna zapravo kreativci (Rak-Čurić), i koji uz napadački kvartet čini sekstet ofenzivaca. Ovome dodajmo i Antonija Jakoliša, klasičnog ofanzivca koji je igrao desnog beka, i koji očito još nije nakon nekoliko treninga pohvatao sve niti šibenske igre.
Protiv HD-a je to izgledalo i završilo bajkovito, ali da je Vinko Petković zabio još jedan gol, ili da Bačelić-Grgić nije onako ingeniozno reagirao kod gola za 2-2 početkom nastavka, pitanje je kako bi završila utakmica. Golijada na Veliku Gospu će se dugo, dugo prepričavati, i neka, ali sigurno da će dodavanjem klasičnog zadnjeg veznog trebati i osigurati ponekad pre razuzdani napadački potencijal šibenske momčadi.
Koju redom tvore igrači zapušteni iz svojih matičnih ili bivših klubova, kojima kvaliteta nikada nije bila sporna, ali koji grizu kao ranjeni lavovi. A, na Šubićevcu su napokon pronašli pravu sredinu koja im odgovara. Naravno, tek je početak sezone, i ne treba uletati u euforiju. Trebat će nekad pobjeđivat i na mišiće, 1-0, golom u 90.+ možda, i za to nitko neće pokazati palac dolje.
Pa, i kada se bude gubilo, ali od šibenskog agresivnog stila uz španjolski flamenco navijači se nadaju da golijada protiv HD-a neće biti iznimka već nešto čemu će se stremiti.