Nogomet je zaista najvažnija SPOREDNA stvar na svijetu. Životno-nogometna priča napadača prvoligaša Cibalije Roberta Perića-Komšića (23), utakmica života u svakom smislu tih riječi, najbolji je dokaz za to. U ožujku je mladi nogometaš čak 70 posto jetre donirao teško bolesnoj, životno ugroženoj majci Ljiljani. Spasio je tom transplantacijom Robert majku, a onda je uslijedila njegova nova velika utakmica, borba da se nakon regeneracije jetre pokuša vratiti nogometu.
Na travnjak se uspio vratiti u kolovozu. Tada je Perić-Komšić odigrao prvi susret ulaskom s klupe. A u proteklih desetak dana zabio je i prve pogotke od povratka nogometu, po jedan u zadnje dvije prvenstvene utakmice. Prvo je zabio Dugopolju u 1:1 remiju u Vinkovcima, samo minutu nakon ulaska u igru! A onda je kao starter zabio i u nedjelju, drugi pogodak u 2:0 pobjedi nad Croatijom u Zmijavcima. Da između ova dva susreta Cibalia nije neočekivano stradala u kupu kod Splita (0:2), rekli bismo da im Dalmatinci leže.
U šestoj utakmici od povratka startao od prve minute
- Hvala Bogu, vratio sam se! Sretan sam zbog toga, kao i zbog prvih pogodaka. Hvala Bogu najteže je prošlo, za majku i za mene – priča nam Perić-Komšić nakon velikog povratka nogometu.
Utakmica u Dugopolju bila je njegov prvi nastup od prve minute nakon transplantacije.
- To mi je bila šesta utakmica ukupno poslije operacije, prvi start i prvi gol. Bio sam malo nervozan, emotivno sam to sve doživio. Na prvih pet utakmica su me došli gledati roditelji, a baš na tu šestu nisu ha, ha. Posvetio sam im i taj pogodak. Nadam se da će biti sretniji, pozitivniji. Gledam samo naprijed, a sve ovo ostalo je iza mene. Ponosan sam na obitelj i na sebe – kaže nam bivši U19 reprezentativac Hrvatske u intervjuu.
Ako vratimo film sedam ili čak i malo više mjeseci unatrag njegova obitelj je proživljavala pravu dramu. Prije Roberta donor je htio biti njegov brat Vedran, ali nije zadovoljavao stroge standarde potrebne za transplantaciju. Potom je to htio biti otac Nedeljko, ali zbog dobi nije mogao, ima više od 50 godina što je također eliminirajući faktor. Vrijeme je curilo.
- Majka se s tim borila čak 13 godina. Otkrila je infekciju, imala je cirozu jetre što se ne može liječiti. To se jedino operacijom može riješiti. Prije ove imala je tri transplantacije. Ranije se to radilo organima mrtvih donora. Dvije operacije nisu uspjele, treća jest, ali imala je hepatitis C. Skupljala se u trbuhu voda, vene su “iskakale”. Bilo je pitanje dana, ona je i sama to znala. Prije nisu radili transplantacije preko živih ljudi. No, nakon nekog vremena smo saznali da se i tako može napraviti.
Operacija u Turskoj
Transplantacija je tada napravljena u Istanbulu, u klinici Memorial Bahçelievler. Dio Robertove jetre je odstranjen i transplantiran majci.
- Preko Zavoda za zdravstveno osiguranje BiH koji je povezan s Turskom otišli smo tamo. Bila je među prva tri pacijenta koji idu na operaciju. Brat je bio prva opcija za donora, ali imao je masnu jetru i odmah je otpao. Zatim je opcija bio otac, ali kako ima preko 50 godina nisu ga prihvatili. Sestra je trudna, tako da sam uzeo stvar u svoje ruke. Objeručke sam to prihvatio – priča nam Robert koji je rođen u Sarajevu.
Nakon mlađih kategorija Željezničara igrao je za Zlate Moravce u Slovačkoj, Lokomotivu, Rudeš, španjolski Alaves, u domaćem elitnom rangu za Istru 1961, prije dolaska u Vinkovce.
Jesi li u tim trenucima razmišljao stavljaš li karijeru na kocku, možda i mnogo više od toga?
- Iskreno, sve smo napravili u 24 sata. Pratili smo situaciju, informacije. Oni su imali pretrage. Imao sam trening. Poslije njega sam u WhatsApp obiteljskoj grupi došle poruke da je brat negativan, pa da je otac negativan. Odmah sam rekao – nikakav problem. Sutra sam imao utakmicu protiv Jaruna. Rekao sam neka to odigram i – dolazim. U tom trenutku nisam uopće razmišljao, dvoumio. Išao sam na sve ili ništa što bi normalno svatko napravio. Bilo mi je samo jedno bitno da majka bude dobro, da se to riješi pa da idemo dalje svi zajedno.
Što ti je majka tada govorila?
- Bilo joj je jako teško u tim trenucima. Nije bila za to, to je svima rekla, ali nije se nju puno pitalo ha, ha – okreće sada na šalu Perić-Komšić.
Znaš reći da je ona tebi darovala život, a da si ga ti njoj produžio?
- Tako nekako ispada. Sjetim se tog našeg prvog susreta nakon operacije, njenih suza, zagrljaja...
A potom je krenuo mukotrpan put povratka nogometu. Od tada do prve odigrane službene utakmice prošlo je pet mjeseci.
- Trajalo je dugo. Nije bilo lako, ali vjerujem da je to sada sve iza mene. Ponosan sam i sretan zbog svega, a i vratio sam se sportu kojeg volim.
Fizički je sad super
Kakve su po pitanju tvoje karijere bile liječničke prognoze prije odlaska na operaciju?
- Dva tjedna je trajalo dok smo čekali transplantaciju, dok se ne odrade sve pretrage, analize. Ništa mi liječnici nisu mogli garantirati u pogledu bavljenja nogometom. Rekli su da će biti kako bude, da ću vidjeti kako ću se osjećati i teret podnositi. Hvala Bogu sve sam to podnio. Fizički sam sad super. U početku mi je kondicijski bilo izrazito teško. Sada mi je mnogo lakše.
A psihički. Ni nakon pobjede ni nakon poraza ne skidaš osmijeh s lica?
- Uvijek ima mnogo težih stvari u životu od poraza u sportu. Pobjeda, poraza, neriješenih će uvijek biti. Život je jedan, treba ga iskoristiti, biti nasmijan, vedar, pozitivan – poručio je Perić-Komšić.
Tvoja priča nekako nas neodoljivo podsjeća na onu Ivana Klasnića, još jednog napadača kojem je da bi nastavio živjeti, igrati doniran bubreg?
- Ima svega u životu. Treba malo voditi računa o sebi, zdravlju. Ako se kome šta dogodi i ako se može, treba se pomoći. Ponavljam, jedan je život.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....