Ne treba tugovati za onima koji će otići sa Šubićevca: evo s kime bi trebalo porazgovarati riječ-dvije oko povratka

Još se po novinskim stupcima provlače reakcije na skandalozan istup Marka Livaje na Rujevici. Preskočit ćemo one očekivane, šibenske, ali rado ćemo objaviti dvije poruke koje smo dobili od starih navijača Hajduka, koji, očito, misle posve drugačije nego oni koji podržavaju Livajino vrijeđanje Krešimirova grada i narančaste boje.

Ostao bi bez riječi

Ponižavanje grada koji je u rujnu 1991. tjeranjem zloglasnog Ratka Mladića sa Šibenskog mosta spriječio da se Dalmacija i Hrvatska prepolove, te kluba koji je u 90 godina trajanja podario hrvatskom nogometu 12 reprezentativaca.

Kad je autor ovih redaka pred prepunim auditorijem splitske Gradske knjižnice Marka Marulića predstavljao knjigu “Moj Šibenik dušu ima”, za tren smo nabrojili dvije momčadi sjajnih nogometaša (i sportaša) koji su nosili šibenski, ali i bijeli dres. Jedan od njih nazvao nas je s indikativnom porukom:
– Sva je sreća u riječkoj nesreći što kapetan Šibenika nije netko tko barem malo podsjeća na Antu Žaju, Peru Nadovezu, Boška Miljevića Canu ili Ivana Ninića. Scenarij bi bio još bolniji, teži, jer bi bilo tko od takvih, šibenskih fajtera oteo megafon Livaji. S dalekosežnim posljedicama.

Druga poruka stigla nam je iz srca Dalmatinske zagore.

– Mi i dalje navijamo za Hajduk, ali ne i za Livaju. Ne možemo biti za čovjeka koji ne poštuje Krešimirov grad – javio se dalmatinski domoljub.

Ante Čizmić/Cropix

Te dvije poruke silno su nas podsjetile na izjavu bivšeg izbornika (i Hajdukova kapetana) Igora Štimca koju je dao u knjizi “Lipo stoji narančasta boja”, kojom je obilježena 90. obljetnica HNK-a Šibenik.

– Što reći prije nego se pokloniti 90 godina dugoj tradiciji Šubićevca!? U moje igračko doba mi smo kao nogometaši Hajduka uvijek s poštovanjem stizali na utakmice sa Šibenikom. Službene ili prijateljske, svejedno. Znali smo da nas čekaju momci koji znaju igrati i navijači koji vole svoj klub, grad i našu domovinu Hrvatsku – emotivno se oglasio Štimac.

Spomenute misli izazivaju dvije neizbježne asocijacije. Prvu, koja govori kako je i Štimac, ne samo Šubićevac, na listi “mrskih neprijatelja” ekstremnog dijela Torcide. I drugu, koja je naša, šibenska sramota. Da ne bi promocije knjige “Lipo stoji narančasta boja”, velika, 90. obljetnica kluba što su ga utemeljili šibenski radnici i napredna omladina ostala bi gotovo nezapaženo. Suprotno svemu što se događa (ili se događalo) s jubilejima u malim klubovima županije: tribunjskoj Mladosti, unešićkoj Zagori… Kninska se Dinara već počela pripremati za proslavu 110. obljetnice. Uz napomenu da Zagora i nije više tako mala!

Uvrijedio Dalmaciju

Na istom je tragu glede nemilih zbivanja na riječkoj Rujevici većina veterana Hajduka, koji su, među inim, kazali kako “Livaja nije uvrijedio samo Šibenik, nego cijelu Dalmaciju”. Sve bismo dali da je u ovom trenutku živ veliki Tomislav Ivić, kojemu je Šubićevac bio odskočna daska za Hajduk i sjajnu internacionalnu karijeru. Možemo samo nagađati što bi kazao Veliki Ivan, koji je gotovo do posljednjeg daha održavao kontakt sa svojim šibenskim prijateljima, pa tako i s autorom ovih redaka. Ne, nećemo nagađati što bi Ivić izjavio o “slučaju Livaja”, ali ćemo ga citirati indikativnom izjavom iz njegova šibenskog vremena (proljeće 1973. godine).

– Sve slabosti u vođenju kluba mogu sakriti stručni stožer i prvotimci na travnjaku, ali nema tog klupskog vodstva koje svojim marom i novcem može pokriti slabosti trenera i momčadi – kazao nam je prije točno 50 godina Tomislav Ivić. Nekoliko dana prije svojeg odlaska sa Šubićevca ili, ako hoćete, njegova povratka na staro i slavno igralište Hajduka pokraj Plinare.

Zbog te sjajne misli navijači Šibenika ne trebaju odveć tugovati što će, poslije raskida ugovora o posudbi s Ivanom Krolom i Dujom Čopom, klub vjerojatno napustiti još najmanje 13 igrača kojima istječe ugovor sa Šubićevcem: Jorge Burgui, Dario Čanađija, Marko Đira, Nikola Đorić, Ivan Dolček, Dejan Radonjić, Juan Camilo Mesa, Josip Knežević, Lovre Rogić, Amer Hiroš, Iker Pozo i Marko Soldo. Dakako, s nekim časnim iznimkama, gdje prije svega ciljamo na našeg Skradinjanina Marka Điru, kojemu želimo brz oporavak od ozljede, a kojega bismo i dalje voljeli gledati na Šubićevcu.

– Šibenik se mora, prije svega, osloniti na nadarene momke iz Dalmacije i susjedne Hercegovine. Jedino se tako, uz talentirane šibenske mladiće, može stvoriti kompaktna momčad, kao što sam, bez lažne skromnosti, uspio u sezoni 2006. i 2007. godine, kad smo poslije povratka u Prvu ligu na Šubićevcu sa 2:1 nadigrali Dinamo s Modrićem, Eduardom, Čorlukom… – javio nam se bivši trener Šibenika Ivan Pudar, koji nikad nije prežalio odlazak sa Šubićevca, odakle se otisnuo u matični Hajduk, ignorirajući poruku starog, ali, nažalost, pokojnog nogometnog lisca Marka Slavice.

Slavičin poučak

– Mi te ne možemo spriječiti da odeš u Hajduk, ali vodi računa da isti treneri u različitim klubovima postižu različite rezultate – kazao je Marko Ivanu na odlasku iz Šibenika.

Ne vjerujemo da bi Pudar ili neki drugi stručnjak sličnih kvaliteta među dalmatinskim trenerima odbio ponudu da se vrati (dođe) na Šubićevac. Duga je lista dalmatinskih stručnjaka koji su s uspjehom vodili “narančaste”: Krešimir Arapović, Tomislav Ivić, Ivica Šangulin, Ivica Matković, Vinko Begović, Milo Nižetić, Ivan Pudar… U domaće ubrajamo i Krunoslava Rendulića, koji desetljećima provodi ljeta na Srimi i Jadriji. Ima i novih imena, poput Imoćanina Marka Loze, koji je na izmaku proljeća sjajno vodio Solin, a koji bi, sigurni smo, rado prihvatili šibensko kormilo.

Damir Čanadi

Ante Čizmić/Cropix

Sve spomenuto nije “klasičan” poziv na smjenu Damira Čanadija. No on svojim likom i manirama više podsjeća na ravnatelja baleta u nekom austrijskom kazalištu nego na nogometnog trenera, koji je u sredinama, kakva je šibenska, i s heterogenom skupinom igrača kakvu je zatekao na Šubićevcu, morao pokazati nešto više snage i odlučnosti u organima ispod pojasa.

Ovih se dana više govori o odlascima nego dolascima na Šubićevac.

Zbog toga se ne trebamo previše uzrujavati. Pogotovo što valja što prije provjeriti kakvi su stvarni dometi Viktora Damjanića, Donija Grdića ili Diega Sekulića, skočiti do Unešića ili Drniša da bi se uvjerili jesu li isprazne priče o talentu Drnišanina Alfirevića ili veznog igrača Blaževića, koji je kao junior uspješno nosio dres prve momčadi unešićke Zagore. Valja razmisliti i o rijeci povratka, koja je, po nekom nepisanom pravilu, uvijek donosila samo dobro na Šubićevcu. Vratio se u matični klub Joso Bulat, Gordon Schildenfeld, Dražen Gović, Stipe Bačelić Grgić ili Marin Jakoliš. Vrijedi u tom smislu prozboriti riječ-dvije s Vinkom Petkovićem, Zenijem Husmanijem, Lukom Celićem, Antonijom Jakolišem ili Mariom Marinom, neovisno o tome tko je i koliko bio grješan u bliskoj ili daljoj prošlosti.

Uz temeljnu napomenu da je riječ o glasnim razmišljanjima šibenskog sportskog kroničara koji si utvara da dobro zna nogometne (ne)prilike na Šubićevcu. Bolje od onih kojima su pripale uzde ovosezonske šibenske nogometne ergele. Uz temeljnu, odavno provjerenu usporedbu koja govori da glazbeni kritičar ne mora bolje svirati klavir od pijanista o čijem nastupu piše kritike.