Nogometaši Šibenika zaslužuju, nema dvojbe, puno veću brojčanu podršku gledatelja od službeno prodanih nešto više od 500 ulaznica, koje su platili Funcuti i ostali s COVID potvrdom ili testiranjem prije susreta s Istrom. Nije riječ samo o drugoj, uvjerljivoj pobjedi "narančastih", koja govori da je momčad španjolskog trenera Marija Rosasa u dvije jedine domaće utakmice ostvarila dvije pobjede uz impresivnu gol-razliku od 9:3.
Podsjetnik na Nadovezu
Tako atraktivan i ofenzivan nogomet nije se na Šubićevcu igrao od dalekih šezdesetih godina minulog stoljeća, kad su šibenski napad nosili (kasniji "splitski Pele") Petar Nadoveza, Velimir Orošnjak, Anđelko Aralica i pokojni Krasnodar Rora. Uostalom, prvoligaška ljestvica vjerno svjedoči da je Šibenik, s 12 postignutih pogodaka, najefikasnija prvoligaška momčad.
A sve spomenuto šibenska publika zna itekako nagraditi pljeskom. Njihov novi ljubimac je, nema sumnje, povratnik na Šubićevac Marin Jakoliš, koji se sa sjajnim Splićaninom Markom Livajom bori za titulu najkorisnijeg prvoligaškog igrača. Dosad je Marin zabilježio po četiri pogotka i asistencije.
No, bilo bi nepravedno preskočiti i ostale šibenske, mahom nadarene igrače. Prije svih Ivana Delića, koji je, nema sumnje, suvremeni špic-igrač. Nogometaš nesporne tehnike i brzine, driblinga i udarca. Zbog Delićeva dobrog učinka i sve veće efikasnosti, sve manje se ćuti odlazak Denija Jurića. Sve se to, pak, događa u atmosferi koja i drugim detaljima podsjeća na već spomenuto doba "vladavine Petra Nadoveze".
Na vrijeme atraktivnog nogometa, ali i velikog broja domaćih igrača u šibenskoj momčadi. Utakmicu s Istrom (3:1) počelo je, što se odavno ne pamti, čak pet igrača (Rogić, braća Jakoliš, Rak i Grdić) poniklih na Šubićevcu. U nastavku je, pak, ušao i šesti Stipe Bačelić-Grgić.
Stipe, probudi se!
Momcima, poput debitanta i tinejdžera Donija Grdića, sina nekadašnjeg šibenskog stopera Tonija, silno naruku ide hrabrost trenera Rosasa.
– Ne želim govoriti o ozljedama. Kukati i koristiti ih kao alibi. Imamo dovoljno raspoloživih igrača za pobjedu protiv Istre – kazivao je Rosas u trenutku kad je bilo posve jasno da će mladi Grdić na poziciji stopera zamijeniti ozlijeđene Karla Bilića i Stefana Perića.
Rosas je, nema sumnje, osvojio sve ili gotovo sve u Šibeniku. Ne samo hrabrošću, već i suvremenom ofenzivnom vizijom nogometa. Svejedno, igralo se u Koprivnici, na riječkoj Rujevici, splitskom Poljudu ili na Šubićevcu. No, kao da je Španjolac nešto hrabriji prije nego tijekom utakmice! Već drugi put nam se čini da prerano, zadovoljan vodstvom, "zatvara" susret. U Koprivnici je Mesa prerano zamijenio Marina, dok je protiv Istre Rosas požurio s izmjenom Sahitija.
Potpisnik ovih redova nije bio jedini na tribinama koji je unaprijed grintao zbog (pre)ranog izlaska Suada Sahitija. Ne toliko zbog nekog naročitog učinka albanskog napadača, koliko zbog uvjerenja da će ulaskom Stipe Bačelića-Grgića, te logičnim rošadama u momčadi, "narančasti" izgubiti na britkosti, duel-igri i brzini u osjetljivom dijelu momčadi, veznom redu. Da se s ubacivanjem šibenskog veterana trebalo počekati barem desetak minuta.
No, nisu daleko od istine ni oni koji tvrde da je za takav razvoj zbivanja veći krivac od Rosasa Stipe Bačelić-Grgić. Igrač njegova iskustva i kvalitete ne smije promašivati onakve zicer-prilike – promašaj protiv Istre podsjetio je na veliku propuštenu priliku s Hajdukom – ni olako gubiti lopte na sredini travnjaka. Na način neiskusnog mladca, a ne prekaljenog nogometaša.
Bačelić, jednostavnije rečeno, mora poboljšati svoj odnos prema igri i posebice treningu. U protivnome, može se dogoditi nešto što nitko, ama baš nitko, na Šubićevcu ne priželjkuje.
Ni klupski čelnici, ni treneri, ni navijači. Da nogometaš, čiji je povratak kući dočekan s neviđenim emocijama i transparentom u stilu "Stipe, vrati se. Čeka te tvoj zapad", lagano zaplovi prema rubrici "promašene investicije". Tamo gdje u šibenskim nogometnim kuloarima najčešće svrstavaju Riječanina Ivana Močinića, Argentinca Ignacija Bailonea i slične. Jedini argument koji hrani obranu simpatičnog i svima dragog Stipe je podatak da je dva dana prije utakmice do 5 ujutro hrabro gasio veliki požar u svom Žaboriću, spašavajući, među inim, i vlastiti dom.
Dinamo za gušt
Sa Stipom u početnom sastavu ili na klupi, "narančasti" će u idućem kolu po tko zna koji put igrati protiv svojih. U Maksimiru će ih, poslije reprezentativne stanke, čekati Arijan Ademi, Marko Bulat i Deni Jurić, čiji trag na Šubićevcu nije lako zaboraviti.
– U Zagrebu ćemo igrati za svoj gušt. Nećemo odustati od svoga koncepta igre. Neovisno o tome što su dinamovci opasni kao ranjeni lavovi – hrabro najavljuje novi šibenski ljubimac Marin Jakoliš.
U idućih desetak dana trenera Marija Rosasa i suradnike ili u pauzi, izazvanoj reprezentativnom stankom, grijat će i nada u oporavak rovitih Kvesića i Perića, čije ozljede, za razliku od Bilića, Mese i Julardžije, nisu toliko teške. A da svako zlo, kako kažu stari ljudi, nije za zlo, ne svjedoči samo već apostrofirani junior Doni Grdić, već i snažni Kolumbijac Marcos Mina. Potvrdila se proljetna procjena bivšeg trenera Krunoslava Rendulića (i ne samo njegova!) da, osim povremene nekontrolirano oštre igre, spomenuti nogometaš nema velikih mana. Preciznije, kako ima dovoljno kvalitete. Da ne treba previše strahovati kad se nađe na lijevom boku u početnom sastavu "narančastih".
Ivan Bulat se vraća!?
Ne, nije riječ o nadarenom Marku ni njegovu ocu Josi, već trećem, Ivanu Bulatu. Na tribinama su prije utakmice Šibenik – Istra "uhićeni" on i prvi operativac kluba Eduardo Zapata u više nego prijateljskom razgovoru.
Nije mali broj šibenskih prijatelja nogometa koji zagovara povratak Ivana Bulata u klub. Prvenstveno zbog gotovo nepogrešive selekcije anonimnih, ali nadarenih nogometaša iz drugih sredina.
Ne pamte se ovakve ovacije
Potpisnik ovih redova prvi je put službeno pratio utakmicu "narančastih" dalekog ljeta 1970. godine, ali ne pamti takve ovacije na Šubićevcu kakve je doživio Marin Jakoliš na izlasku s travnjaka u završnici utakmice s Istrom.
– Nisam ni slutio da su Šibenčani toliko željeli moj povratak kući. Potporu ćutim svugdje, na gradskim ulicama, tribinama i, što je najvažnije, u klubu – ponavlja kao u refrenu sjajni napadač.