Nogometni barjak u Unešiću, ovog je proljeća kao Feniks iz pepela uskrsla Zagora koja vodi u trećoj ligi

Hoćemo li mi, stari dalmatinski nogometni romantičari „vječno“ uzdisati zbog ne baš lijepe sudbine bivših prvoligaša Zadra, Splita, metkovićke Neretve, stobrečkog Primorca i dubrovačkog GOŠK-a ili ćemo otvorenih očiju razumno prihvatiti da su narasli klubovi u “malenim mjestima srca moga”, kako bi kazao nezaboravni Tin Ujević. Da, primjerice, Croatia iz malih Zmijavaca umjesto posrnulog Imotskog, predstavlja u prvoligaškoj (čitaj: drugoligaškoj konkurenciji) Imotsku krajinu. Kako ne priznati kontinuitet Dugopolja u istom rangu, začinjen solidnim rezultatima juniorske momčadi u konkurenciji s Dinamom, Hajdukom, Rijekom…

Od ružnog pačeta Jadran iz Ploča pretvorio se u bijelog labuda, pa mu u leđa gledaju ostali klubovi iz neretvanske doline, koja nas je oduvijek hranila ne samo mandarinama, već i nadarenim nogometašima (Igor Štimac, Bruno Petković, Mišo Krstičević, braća Josip i Boško Šutalo…). A ovog je proljeće kao Feniks iz pepela uskrsla Zagora iz Unešića, koja nosi barjak u južnoj skupini Treće nogometne lige, a koja, očito, misli ozbiljno kad je riječ o ambicijama za viši rang.

Ambicijama koje nije baš lako spojiti s podatkom da cijela općina Unešić (čitaj: mjesto na pruzi Split-Perković-Knin) ima 1200 stanovnika!? Da je puno više dječaka i momaka, koji vježbaju na već kultnom igralištu Borovište nego učenika u tamošnjoj osnovnoj školi. U dresu Zagore, primjerice, kao igrač (i trener mlađih kategorija) svoje pozne nogometne godine sa zadovoljstvom provodi nekadašnji splitski biser Drago Gabrić. U atmosferi u kojoj se na sretan način miješaju nogometaši iz Splitsko-dalmatinske i Šibensko-kninske županije.

Zagora se ponaša kao umiljato janje koje dvije majke sisa. Preciznije, njezin dres nose i (posuđeni) mladi nogometaši Šibenika, i ambiciozni momci iz Kaštela, Trogira i Splita koji vjeruju da će vlakom preko Perkovića stići do, zasad, tek sanjanih prvoligaških postaja.

Zašto smo među mladim dalmatinskim klubovima izdvojili baš Zagoru? To pitanje zacijelo će postaviti i oni nogometni djelatnici, koji su zadovoljni i zbivanjima u biogradskom Primorcu, Hrvatskom vitezu iz Posedarja, da ne govorimo o malim Hrvacama kraj Sinja koje su rezultatima u zadnje vrijeme uvelike nadmašili poznatiji susjedni Junak.

Objašnjenje leži u činjenici da na izuzetno romantičarski način Zagoru na svojim leđima nosi nesuđeni košarkaš Šibenke Mario Paić koji spaja ono što se na prvi pogled čini nespojivim. On je iz malog Koprna, živi u Šibeniku, ima tvrtku u Segetu Donjem, a na sve načine kao predsjednik kluba brani boje Zagore u Unešiću.

Neslužbene informacije govore kako je kao uspješni poduzetnik Paić spreman godišnje iz svoje tvrtke (čitaj: vlastitog džepa) izdvojiti sto tisuća eura za svoj klub. Dakako, slijede ga još neki privatni poduzetnici iz tog kraja Dalmatinske zagore, te predsjednik općine Živko Bulat. A prezime općinskog „poteštata“ samo sugerira da tradicija Zagore i nije tako kratka. Da su tamo svoje prve nogometne korake načinili Joso, Ante i Ivan Bulat, Mate i Joso Maleš, te Gojko Mrčela, čija su imena ostala zapamćena u povijesti hrvatskog nogometa (Joso Bulat i Mate Maleš nosili su kratko i dres Vatrenih, op. a.). Ne, nismo napisali ove retke isključivo da bismo udarili hvalospjeve Mariju Pariću, Živku Bulatu i njihovoj Zagori.

Želja nam je da sličnim putem krenu puno veće i poznatije, ali pomalo utihnule dalmatinske nogometne sredine. Da politika, poduzetnici i nogometni zanesenjaci kroče jedni s drugim pod ruku, jer… „Kad se male ruke slože, sve se može“, kako je davno napisao Šibenčanin Arsen Dedić, koji nam je u kooperaciji s već spomenutim Tinom Ujevićem u testamentu ostavio nezaboravnu „Tamo da putujem“. Sa spomenom Brača, Imotskoga…