Opcija je i da se Prva HNL dovrši u Istri: jako dobro se nosi sa zarazom, ima razvijenu nogometnu infrastrukturu, dovoljno igrališta...

Hoće li se nastavak Prve HNL odigrati u Istri? Englezi su za svoj nazovimo ga plan Z, ako nijedan drugi plan koliko-toliko normalnog nastavka Premiershipa ne upali, uzeli igranje u nogometnim kampovima u centralnom dijelu Engleske. Naglasak je na George's Park, nacionalni kamp u Burton-on-Trentu kod Birminghama. Tamo bi momčadi bile izolirane od ostatka svijeta. Druga slična njihova opcija je igranje u Londonu gdje ima dovoljno stadiona, a na dispoziciju je stavljen i Wembley. Hrvatski plan ako druge opcije propadnu pak navodno glasi – igranje u Istri.

Naravno, mnogo je još ako, kada, vidjet ćemo... No, to je solucija o kojoj se razmišlja, scenarij o kojem se i mora razmišljati. Ako drugi propadnu. Prije desetak dana HNS je iznio tri moguća datuma početka nastavka sezone Prve HNL. Onaj prvi 16. svibnja već je bivši, a drugi 30. svibnja se sada lovi. Treća opcija nudi početak nastavka sezone 13. lipnja. No, što ako se ni ta treća opcija ne bude mogla realizirati? Jedna od mogućnosti o kojoj se razmišlja je da se u tom slučaju svi klubovi okupe u Istri kako bi se tamo brzopotezno završilo prvenstvo.

Zašto Istra? Nakon što je prvi jači val zaraze iz Italije pogodio Istru, taj dio Hrvatske se čini se jako dobro nosi u borbi sa koronavirusom. Mnogo bolje od Zagreba koji bi bio logični izbor zbog nogometne infrastrukture i hotelskog smještaja ili pak Dalmacije. No, ključni je razlog nogometna infrastruktura. U Istri je dovoljan broj nogometnih igrališta, a da bi se u kratkom periodu moglo prvenstvo privesti kraju. Zbog poboljšanih uvjeta ove zime tamo su se pripremali čak i klubovi iz vrha HNL-a, u Rovinju Dinamo, Rijeka u Umagu (dijelom). Istra 1961 je pak dio priprema odradila u Medulinu. Tu je i stadion Istre 1961, nije daleko ni Rijekina Rujevica koja je ionako kamp. No, fokus je na Istri, da se igrače makne iz gužve. Naravno, igralo bi se bez publike.

Preostalo je deset kola. Ako bi se igralo u ritmu svaka tri-četiri ili svako sedam dana, u četrdesetak dana moglo bi se možda sve završiti. Uz sve momčadi, stožere, koji bi morali proći sve testove, koji bi bili smješteni u (odvojenim) hotelima (nema uslijed cijele situacije baš ni nešto turista), tamo bi bile smještene i službene osobe, tehničko osoblje, ljudi zaduženi za tv prijenose... Najveći problem tog scenarija zasad se čine veliki troškovi boravaka cijelog kluba u tako dugom periodu. To bi u ovoj već ionako teškoj situaciji bio dodatni težak udarac budžetima manje bogatih prvoligaša, najviše onih s dna ljestvice.