Lako je tuđim k... po drači tući! Za tom starom dalmatinskom izrekom valja bez pardona posegnuti kad je riječ o (ne)stručnjacima koji su birali 15 ovosezonskih pojačanja na Šubićevcu. Novcem koji je osigurala obitelj Jurić. Dapače, teško je izbrisati i osjećaj da su izlazna vrata bez milosti pokazana nekim prijašnjim prvotimcima, koji su iskusniji i upotrebljiviji od dobrog dijela dovedenih igrača. Kao da je dio akvizicija kupljen u dućanu nogometne "second hand" robe.
Jednako tako bez pardona valja kazati i drugu istinu. Matija Rom je najslabiji desni bek kojega je Šibenik imao u posljednjih deset godina. Bolje od njega u šibenskom dresu igrali su čak i oni koji su dobivali priliku u Trećoj ligi, poput Bartulovića i Pecolaja. Naiva i neodlučnost koje je Rom demonstrirao kod prvog pogotka nadmetanja s Osijekom u potpuno bezopasnoj situaciji, kad se "kendavanjem" lopte u korner mogao riješiti svih teškoća, bile su gotovo presudne za konačan ishod susreta.
Jeftini pogodak gostiju
Njegova (nogometna) lakomislenost koštala je Šibenčane jeftinog pogotka gostiju, koji, ruku na srce, neovisno o većem posjedu lopte (60 prema 40 posto), nisu pokazali bogzna kakav nogomet na Šubićevcu. O mentalnoj nepripremljenosti šibenske momčadi za ljuti boj govori i podatak da su dva osječka pogotka pala u samo dvije minute. Kad se to dogodi, onda ti i sreća okrene leđa. Odmjereni udarac Špeljaka poslije jedne od rijetkih dobrih akcija "narančastih" pogodio je desnu stativu, te tako spriječio mogućnost najave preokreta već u prvim minutama nastavka.
Statistika je katkad zaista vražja stvar. Ona u "slučaju Šubićevac" dovodi u pitanje i opravdanost ovosezonske zamjene trenera, austrijskog Hrvata Damira Čanadija bivšim igračem i trenerom Dinama Mariom Cvitanovićem. U 10 kola Čanadi je osvojio 10 bodova, uz gol-razliku 7:8, čime je Šibenik imao najbolju obranu u ligi. Samo tri boda iz tri remija (Gorica, Lokomotiva, Istra) osvojio je Cvitanović, uz gol-razliku 3:11.
Do smjene Čanadija došlo je posve neočekivano, da ne govorimo o ne baš shvatljivom tajmingu. Austrijskom Hrvatu uručen je otkaz u ligaškoj stanci, ali poslije remija na Rujevici, već poslije poraza (0:1) u pripremnoj utakmici s mostarskim Zrinjskim u gostima!? Sve kritike koje su prije toga bile adresirane na Čanadija svodile su se na pretjerani naglasak na obranu, bez inzistiranja na tečnoj pas-igri ili brzoj tranziciji.
Ako bismo koristili samo statističke podatke (i ne samo njih!), onda je, grubo rečeno, dolazak Cvitanovića oslabio zadnju liniju, ali ne i popravio igru u veznoj liniji i napadu. Istina, bilo je trenutaka (prvih 70 minuta protiv Varaždina i kup-utakmica s Goricom) kad se činilo da se stvari na Šubićevcu, ipak, kreću nabolje. No susret s Osijekom izbrisao je zabludu.
Kad sjednete na prijateljski razgovor s trenerom Šibenika, čini vam se kako je Cvitanoviću sve, ama baš sve, jasno glede igračke križaljke i potrebnih pojačanja, no kad, kao protiv Osijeka, istrči momčad, u kojoj Rom dobije prednost u odnosu na osjetno kvalitetnije igrače, a Delić ostane na klupi da bi ključeve sredine napada dobio gotovo "amortizirani" Duje Čop, onda imate osjećaj kao da niste ni o čemu razgovarali s trenerom Šibenika.
Petorica za kormilom
Malo kome na gornjem domu Šubićevca služi na čast da su se u samo 10 mjeseci na šibenskoj klupi promijenila čak petorica trenera (Ferdo Milin, Marko Kartelo, Dean Računica, Damir Čanadi, Mario Cvitanović) ili u prosjeku svakih dva mjeseca po jedan. Treba li bolji argument za tezu o lutanju i brzopletim odlukama u sportskoj politici!?
U kišnom popodnevu pri kraju nadmetanja s Osijekom, žestoki navijači Šibenika jasno su adresirali svoje optužnice povicima "Uprava, odlazi" i "Šošo, Turčine, napuši se k...". A tko je uprava kluba, kad je pravi vlasnik već tjednima na američkoj adresi u Miamiju, njegov otac i predsjednik Nadzornog odbora Rino Jurić ni ne pomišlja da se upleće u stručnu problematiku, jednako kao i njegova vrijedna i simpatična kći Marina!? Istodobno, progoni nas i osjećaj da je sportski direktor Dario Dabac čovjek koji se "nerado miješa u svoj posao".
Što se tiče drugog povika, on je rezultat kuloarskih priča, koje kolaju sportskim Šibenikom od dolaska obitelji Jurić, koja je s 2,5 milijuna dolara sanirala "kolumbijski" dug od 8,5 milijuna kuna i stvorila financijski red u klubu. S temeljnom tezom da poznati menadžer Siniša Šošo, kao obiteljski prijatelj Jurića, bitno participira u konačnim odlukama o dolascima i odlascima nogometaša sa Šubićevca. Ako ima barem "pristojne" doze u toj kuloarskoj tezi, onda se logičnim nameće i Šošin dio odgovornosti.
U cijeloj (kuloarskoj) priči malo tko spominje sportskog direktora Darija Dapca, koji se na Šubićevac doselio iz pulske Istre, gdje ga je zamijenio šibenski zet Saša Bjelanović (op.p., oženio je unuku pokojnog šibenskog glumca Borivoja Glazera). Čovjek koji ne krije svoju privrženost Šibeniku, gradu svoje supruge, a koji je tu simpatiju jasno manifestirao kad ga je bivši trener Hajduka Siniša Oreščanin bez argumenta optužio za "namještanje utakmice Hajduk 2 – Šibenik", koju su splitski mladci, uzgred rečeno, dobili 2:1.
Potrebna čvrsta ruka
Kako smo već kazali, Šibenik treba čvrstu ruku na gornjem domu. Poput skradinskog zeta Josipa Bilića Bibe, koji je u danima najveće europske slave splitske Jugoplastike po deset sati boravio dnevno u klupskim prostorijama.
Najstariji šibenski sportski novinar ne osjeća se baš ugodno kad u potrazi za relevantnim informacijama iz klupskog života u prostorijama pronađe samo drage službenice Željku Tadić-Štrkalj i Jagodu Lučev, koje se, logično, klone i neslužbenih vijesti. Ili, kad bivša glasnogovornica kluba Monika Vojvodić kaže "da vam ne može dati telefonski broj novog trenera!?", te smatra da na službenim klupskim stranicama nema mjesta za najavu (i odjavu) promocije knjige "Nosi mi se narančasta boja", koja govori o 90 godina trajanja starog hrvatskog kluba!?
Monika više ne stanuje na Šubićevcu, a za prolivenim mlijekom, inače, ne treba žaliti. Dijagnoza je prilično jasna, ali je pitanje terapije.
– Mi ćemo biti na pravom putu ako u zimskoj pauzi angažiramo barem tri-četiri stožerna igrača – uvjeren je Cvitanović.
U sličnoj situaciji u sezoni 1995./1996., kad se Šibenik na kraju regularnog dijela prvenstva našao u Ligi za ostanak s ozbiljnom prijetnjom ispadanja u niži rang, ondašnji župan i nogometni zanesenjak, pokojni Ivo Baica, utemeljio je Krizni stožer koji je praktički sezonu uspješno priveo kraju. Takva misao jamačno nije ni na kraj pameti županu Marku Jeliću, kojega, što kriti, po dosadašnjoj praksi, baš i ne zanima sudbina Šubićevca.
Stisnuti redove
Kad već spominjemo politiku, vrijedi spomenuti informaciju kojom nas je pomalo iznenadila predsjednica kluba Marina Jurić, a koja govori da u aktualnoj sezoni, za razliku od prethodne "kolumbijske", klub nije dobio ni kune iz gradske blagajne za omladinski pogon. Ako je ta informacija precizna, onda ne služi nikome na čast. Jer na Šubićevcu vježba više od 400 dječaka i mladića, čije treninge Grad valja financirati neovisno o tome što klub ima prefiks "privatni". Tako je i u europskim divovima Realu i Barceloni, pa i u hrvatskom prvaku Dinamu. I ne vidimo razloga da Šibenik bude iznimka. Taj problem valja što prije riješiti, no on se u ovom trenutku svejedno čini perifernim. Valja stisnuti redove s novim ljudima na gornjem katu i u igračkom kadru. Temeljni put za odlazak u bolje proljeće jest priznavanje starih propusta. A ligaška stanka je dovoljno duga da se pravodobno posegne za novim metodama i, što je još važnije, novim licima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....