Svaka čast Marinu Juriću, vlasniku HNK Šibenik, na brutalno iskrenom priznanju glede, kako je kazao, “promašene sportske politike na Šubićevcu”, ali (pre)jasna dijagnoza nije dovoljna. Prije svega, valja što prije odrediti preciznu terapiju šibenskom nogometnom prvoligašu, koji boluje od nekoliko kroničnih bolesti.
U tom smislu nije dovoljna najava sportskog direktora Darija Dapca ”o odlasku čak devet igrača i sigurnom dolasku jednog napadača i veznog igrača”. Prije svega, očekivali smo barem minimalnu dozu samokritike čovjeka koji je službeno zadužen za sportsku politiku na Šubićevcu. Pogotovo poslije, istina privatne, izjave jednog od čelnih ljudi kluba u stilu “meni treba sportski direktor, a ne administrator”.
Čuda se događaju...
”Čuda se događaju u suvremenom svijetu, ne samo u nogometu, ali ne možeš napraviti dijete putem e-maila, ni voditi klub preko mobitela.” Toj rečenici jednog starog šibenskog zajebanta nismo mogli odoljeti u pripremi ove kolumne. A povod za njezino citiranje bila je slika koju smo još jednom zatekli na Šubićevcu, gdje na gornjem katu u naslovnim ulogama nismo našli nikoga, kojemu su povjerene, već kao i svaki put, vrijedne i simpatične dame Željka Tadić-Štrkalj i Jagoda Lučev.
Suprotno toj slici na Šubićevcu bi krajem studenoga i početkom prosinca trebalo sve “pucati” od aktivnosti. U doba kad smo svi zadubljeni u kućnim foteljama televizijskim slikama sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru, vodstvo Šibenika bi, jednostavno, moralo rješavati nemali broj gorućih pitanja. Prije svega, osvježenu igračku križaljku, temeljenu na transferima u oba smjera. Ulaznom i izlaznom. U protivnome neće stići samo opasnost od ispadanja iz prvoligaškog društva, već i besparica. Marketinška aktivnost, primjerice, mora biti nadopuna nemalo uloženim sredstvima američko-hrvatske obitelji Jurić.
U tom kontekstu itekako vrijedi pitanje: “Zašto nema Šibenčana na gornjem katu!?” Zar u Krešimirovu gradu, poznatom po inteligentnim i školovanim ljudima, te prokušanim nogometnim znalcima, nema nikoga, ama baš nikoga, tko bi participirao u marketingu, vođenju press-službe, već se mora posezati za osobama iz Zagreba, Splita, Zadra!? Što bi, primjerice, manjkalo Stručno-tehničkoj komisiji kluba u sastavu Goran Jurišić, Zvonko Vidačak i Željko Maretić, koja bi bila filtar odlukama da se dovedu promašeni igrači poput Roma i Koprivnika ili nogometašim, koji su zbog težih ozljeda praktički izgubljeni za nogomet, poput Španjolca Burguija. Igrača za kojega su najveći zdravstveni stručnjaci u Zagrebu utvrdili “da je nesposoban u skoro vrijeme participirati u nogometu”, ali je svejedno potpisan ugovor s njim, te ponovljena greška u “slučaj Močinić”!? Vjerujem da bi spomenuti tercet rado pročešljao klubove iz Dalmacije i Hercegovine u potrazi za mladim talentima, koji itekako manjkaju Šubićevcu.
Nije naknadna pamet
U pravu su Marino, Marina i Rino Jurić kad tvrde “kako je nedopustivo da grad Šibenik ne daje kune za nogometnu školu”, ali je jednako neprihvatljivo da na gornjem katu barem u volonterskim ulogama nema Željka Dulibića, Novice Ljubičića i sličnih, čija je ljubav prema Šubićevcu poznata i pticama koje pjevaju u šumi od Tvrđave svetog Ivana do nogometnog stadiona. Jednom riječju, valja vratiti (šibensku) atmosferu na gornji kat Šubićevca.
Za kraj, nemojte misliti da su ovi reci naknadna pamet njezina autora. Većina navedenog rečeno je vodećim ljudima kluba još krajem proljeća. Nekima i u pismenoj formi.