Svi kažu kako je bivša jugoslavenska nogometna liga bila daleko bolja i jača nego što je danas ova naša, mala, hrvatska. U kojoj je i naš Šibenik ponosni prvoligaš. A u Jugoslaviji nije nikad mogao ni priviriti u prvu ligu. Čak ni onda kad je bio najjači. Kad je imao, prema općem mišljenju, jednu strašnu generaciju, kakva je bila ona iz 1985. godine, dakle nikad, nije mogao iz Druge lige u Prvu. Ostali su narančasti – tada crveni – sa Šubićevca kratki za tri broda na kraju prvenstvene utrke. Čelik iz Zenice bio je uspješniji! Možda i nije igrao ljepši i bolji nogomet, ali od “umiranja u ljepoti” se ne živi, nego od rezultata, od matematike. A ona je bili neumoljiva – Čelik 46 bodova, a Šibenik 43. To je ono što ostaje zapisano, a sve drugo su – pjesme u poeziji i prozi, usmena predaja koja se prenosi s koljena na koljeno, od usta do usta. Pa netko nešto doda, nešto oduzme, ali svi se takvi u jednom slažu – “E, to je bio nogomet. A ne ovo danas!”. Prije je bilo bolje!

Iste su metode

No, je li ta liga zaista i bila bolja? Poštenija svakako nije bila od ove naše, hrvatske. O tome da se u njoj varalo, kralo, namještalo, tuklo, “radilo” sa sucima, o tome se sve može naći i na Googleu. Ne da se kralo, nego je to bila lakrdija. Slavko Šajber, tadašnji predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije, poništio je 1986. godine cijelo posljednje kolo nogometnog prvenstva Jugoslavije, a čak 12 klubova kaznio je oduzimanjem šest bodova. Zbog dogovoranja, štimanja i kupoprodaje golova i rezultata. Juventus i talijanska mafija bili su “mala beba” za tadašnju Jugovinu. Kako je prošao Slavko Šajber? Pa otprilike kao i Hrvoje Maleš, predsjednik Hajduka, kad je pokušao razotkriti ogranak hrvatske nogometne mafije u sudačkoj organizaciji. Bio je sretan što je spasio živu glavu! I jedan i drugi politički su odstrijeljeni na isti način, preko novina, odnosno medija – Šajberu su objavili aferu sa zlatnicima pokojnog oca, koje je prodavao u Beču, a Malešu sliku iz mladosti s kapom na kojoj je bilo slovo U. Vremena se mijenjaju, ali metode ostaju iste. K tome, jugoliga je bila bolja zato što igrači iz nje nisu mogli ići u “inostranstvo” prije 28. godine. Bili su, dakle, prinuđeni “ostajte doma”. I potpišite za nekog od klubova iz “velike četvorke” Zvezdu, Hajduk, Partizan i Dinamo. Koji su imali najveću kesu i najveću političku pozadinu, zbog koje su mogli ostvariti određenu koncentraciju kvalitete, zbog kojih su i postizali određene rezultate na međunarodnoj sceni, u europskim kupovima. Bilo je tu nekih četvrtfinala i polufinala, Zvezda je čak igrala i dva finala, jedno od njih je – ono iz 1991. godine raspada - čak i dobila, osvojila je Kup prvaka.

Otvorene granice

No, zato nije bilo reprezentativnog uspjeha. A nije ga bilo baš zato što su jugoslavenski klubovi i liga bili zatvoreni, baš kao i tržište, na kojem su uživali zaštitu, pa nisu mogli izdržati konkurenciju boljih, bržih, uspješnijih, jednom kad su se granice otvorile. Liberalizacija je, međutim, pogodovala pojedincima, igračima, koji su dobili slobodu, i priliku igrati u najboljim europskim i svjetskim klubovima, s najboljim trenerima. Naravno, ako su bili dobri, izuzetni, najbolji. Zar bi Gvardiol bio ovakva zvijer od igrača sa samo 20 godina, da nije u Red Bull Leipzigu, koji je za njega platio 16 milijuna eura? I tako mu riješio egzistenciju, već kao 18-godišnjaku, pa se takav rasterećen, može posvetiti samo nogometu, a ne čuvanju nogu. I karijeri koja danas traje i do 40. godine, dok je nekad završavala s maksimalno 30. Od tih su novaca profitirali i najbolji hrvatski klubovi, u ovom slučaju Dinamo, ali i cijela liga, pa na koncu i hrvatska nogometna reprezentacija. Zato se nigdje kao u nogometu ne vidi tako dobro uspjeh Hrvatske. I koliko je profitirala od svoje samostalnosti, otvorenosti prema svijetu, učenju od najboljih, članstva u ekskluzivnim klubovima, kao što su EU i NATO-u. Nije to više zemlja - niti njezin dio - koja dolazi bahato, s najavama kako su “najbolji na svetu”, a odlaze s terena kao – najgori. Kao oni koji ako “ne umeju da rade”, odnosno igraju, “umeju da se biju”, ispraćeni zvižducima i žutim kartonima, i “belosvetskom zaverom”, dok njihov selektor urla u kamere “Je... vam majku šiptarsku u pi...”. U tom je kontekstu čak i ono “ne sjećam se” lako zaboraviti.