Baldekin je postao tijesan za sve šibenske prvoligaše: kako lokalna politika diše po pitanju gradnje novog sportskog objekta i ima li to smisla?

Plasmanom Šibenika 1983 u elitno društvo Krešimirov grad postao je jedini među hrvatskim gradovima, koji ima dva prvoligaša u malom nogometu. Riječ je o velikom uspjehu, od kojega, međutim, itekako boli glava. Ukratko, poslije prvoligaškog bala kluba, što su ga utemeljili Funcuti, dobri, stari Baldekin je definitivno postao pretijesan za sve brojniju šibensku prvoligaških obitelj dvoranskih sportova.

S velikom se nostalgijom sjećamo vremena, kad su splitske i trogirske rukometašice svoje prvoligaške okršaje, u nedostatku vlastite, igrale u šibenskoj dvorani. Istodobno, sa žaljenjem možemo konstatirati da su minulih 48 godina svi ambiciozni, mahom nerealni planovi o izgradnji nove sportske dvorane na šibenskim usporednicama i meridijanima propali kao,nekad nadareni bek Šibenika i Hajduka, Goran Pauk na nedavnim izborima za šibensko-kninskog župana.

U nedostatku sredstava za velebna zdanja, koja, usput rečeno, mahom zjape prazna u Splitu, Poreču i Varaždinu kao neslavni spomenici ljudske pohlepe, šibenski su se sportski djelatnici usredotočili na pragmatska rješenja. Bolje rečeno, optimalno korištenje već postojećih zatvorenih sportskih prostora.

Nove tribine

Temelj svih spomenutih projekcija je (pre)uređenje dobrog, starog Baldekina u samostalnu košarkašku tvrđavu. S terminima, rezerviranim isključivo za košarkaše i košarkašice, te dodatkom tribina na suprotnoj strani sadašnjeg gledališta, koje bi kapacitet Baldekina približile brojci od dvije tisuće gledatelja ili podatku, apsolutno primjerenom aktualnim dometima šibenskih košarkaša i košarkašica.

Dobro je što malonogometaši već spomenutog funcutskog prvoligaša i već etablirane Crnice nemaju ništa protiv tog projekta, ali, baš kao i Dario Kulušić, tajnik Šibenskog sportskog saveza i malonogometni fanatik, automatski inzistiraju na adaptaciji dvorane OŠ Meterize za službene utakmice (i treninge) malonogometnih prvoligaša.

Košarkaške misli(i ne samo košarkaške!) istodobno lutaju i prema Ražinama, gdje je kao svojevrsni spomen na ne baš nježni gradski rivalitet Šibenke i Jollyija podignuta vrlo praktična sportska dvorana, upotreba koje zahtjeva, dakako, jasan dogovor Josipa Stojanovića i gradskih(sportskih) struktura. Objekt, što nas jednako podsjeća na iracionalnost onih, koji su žestoko ustali protiv fuzije dva šibenska košarkaška prvoligaša.

Bliska suradnja

Stara je istina da za prolivenim mlijekom ne treba previše žaliti.

Nova je, pak, šibenska stvarnost da već spomenuti više nego pragmatični sportski projekti traže blisku suradnju Šibenskog sportskog saveza s novom(starom) šibenskom „vladom“, pa i tek izabranim šibensko-kninskim županom Markom Jelićem. Je li novi župan uopće svjestan da su njega birali građani, koji se mogu podičiti Faustom Vrančićem, Ivom Brešanom, Draženom Petrovićem, Pericom Bukićem i drugima, čija je (sportska) slava uvelike prešla granice Lijepe naše!?

Podatak da je Jelić, dok je obnašao funkciju kninskog gradonačelnika, odbio primiti brončanu rukometašicu Valentinu Blažević samo zbog toga što je njezin otac Ante na suprotnoj političkoj strani, ne zvuči baš ohrabrujuće. Pogotovu, nama, koje zanimaju ne samo rezultati Šibenika, Šibenke, i Solarisa, već i natjecateljski dometi vaterpolista betinskog Brodogradilišta, boćara Primoštena, nogometaša Zagore i Vodica…