Realnost hrvatskog rukometa: u domaćim klubovima igračice ne ‘uhvate’ ni tisuću eura, mnoge od njih studiraju ili rade, snalaze se kako znaju

S praktički pola profesionalnog kadra – ili pola amaterskog, kako vam draže – hrvatske su rukometašice osvojile europsku broncu, što njihov uspjeh čini još većim čudom. Ćamila Mičijević, Tea Pijević, Ana Debelić, Katarina Ježić i društvo nove su zvijezde na hrvatskom sportskom nebu, cijelu našu javnost sada zanimaju svi mogući detalji vezani uz njihove karijere, pa tako i koliko zarađuju.

E, pa tu nema nekih spektakularnih brojki. U usporedbi s nogometom plaće su u rukometu mizerne, čak i na europskoj razini, a kamoli u Hrvatskoj.

U inozemstvu je prosjek od tri do pet tisuća eura

Kao i u većini drugih kolektivnih sportova u nas, ako želiš zaraditi koliko-toliko ozbiljan novac, moraš otići u inozemstvo. Hrvatice koje igraju vani navodno imaju između dvije i četiri tisuće eura mjesečno, a ako možda i postoji neka koja prelazi tu granicu, gotovo sigurno nema više od pet tisuća eura mjesečno.

Za usporedbu, najplaćenije igračice Europe imaju oko 20.000 eura mjesečno, možda i više, a prosjek je između 3000 i 5000 eura, što je nekoliko puta manje od plaća koje imaju rukometaši. Najbogatije su lige mađarska, francuska i rumunjska.

Europski nivo plaćanja od hrvatskih klubova donekle može pratiti jedino Podravka. Ona je financijski naš najmoćniji klub koji ima najviše profesionalki (gotovo sve) i koji se redovito pojačava igračicama izvan granica Lijepe naše. Neke od njih koje su baš top klasa po neslužbenim podacima imaju i oko 4000 eura mjesečno, a ostale najčešće od 1000 eura naviše.

Mnoge rade ili studiraju

U ostalim hrvatskim klubovima primanja su daleko manja, negdje od 2000 do 6000 kuna mjesečno, s važnim dodatkom da većina klubova ima igračice koje osim rukometa još studiraju ili rade. Nekima klub plati školovanje ili nađe posao pa na taj način kompenzira nemogućnost davanja veće plaće, a onima koje dolaze iz drugih gradova uglavnom se pokriju troškovi stanovanja i hrane. Snalaze se kako znaju, kombiniraju.

Ima i tu problema pa je recimo Bjelovar, klub naše reprezentativke Josipe Mamić, ovog mjeseca štrajkao zbog neisplaćenih plaća. A riječ je o klubu koji je po kvaliteti prvi iza Podravke i Lokomotive i koji igra u Europi. Što onda očekivati od slabijih klubova. Eto, i to je realnost hrvatskog rukometa. To su uvjeti u kojima morate stvarati igračice i rezultat.

Na stanje u Europi ne možemo utjecati, ali na ono u Hrvatskoj možemo. Svi mi. Možda će ovaj velebni podvig reprezentacije dovesti do pojačanog interesa ne samo medija, koje uvijek svi rado prozivaju, već i običnih gledatelja, navijača koji u jako malom broju dolaze gledati prvoligaške utakmice. OK, sada su dvorane zatvorene iz dobro poznatih razloga, ali otvorit će se opet. Neće korona trajati vječno.

Pokažite da vam je stalo

Kad se tribine opet otvore, Hrvati će imati priliku pokazati koliko im je zaista stalo do daljnjeg razvoja ženskog rukometa i žele li konkretizirati podršku koju mu proteklih dana i tjedana daju putem društvenih mreža i interneta.

Ako se to dogodi, ako se probudi zanimanje gledatelja za ženski rukomet, onda se možda jave i sponzori, možda to donese više novca u naše klubove, možda to popravi i uvjete za razvoj novih mičijevićki, pijevićki, ježićki, debelićki... 

Dug je to put i nemojmo se zavaravati da ga je lako prijeći. Ali probajmo. Gurnimo tu prvu domino pločicu. Možda onda počnu padati i ostale. Ove su cure to zaslužile.