Šibenčanin koji je Splićane odveo do povijesnog naslova: ‘Cijeli sam u vaterpolu, možda sam čak malo i pretjerao

Bila je srijeda, 14. prosinca 2022. kada je nakon sedam godina provedenih na kormilu Jadrana, uprava tog splitskog kluba za novog šefa stručnog stožera izabrala i imenovala Juru Marelju. Sjećamo se razgovora tog dana s pokojim kolegom novinarom upućenim u naš vaterpolo i zajedničke konstatacije: "E, sada je Prvenstvu vraćena neizvjesnost".

I ne, kako bi odmah bilo decidirano jasno, nema to veze s Milom Smodlakom kojeg je Marelja naslijedio. Dapače, vrsni znalac Mile je odradio prvi, onaj najveći, "rudarski" dio posla s Jadranom još od 2015. godine. U konačnici, osvojio je i Kup, ali jednostavno više nije išlo. Je li došlo do zasićenja ili nečeg drugog, nije viša sada toliko ni bitno. No, bilo je očito da je u tom trenutku momčadi sa Zvončaca trebala ne samo lagana šok-terapija u vidu smjene trenera, već promjena kormilara i kursa jer je u tom trenutku Jadranov brod bio na najboljem putu nasukavanja na hridi.

Jure Marelja je pak došao iz Solarisa iz kojeg je crpio najviše što je mogao, te u tomu solidno uspijevao, te tako skrenuo pozornost na sebe. Nadalje, pomoćnik je izbornika Tucka u stožeru Barakuda uz Zorana Bajića. No, mogli smo zamijetiti, neovisno kratkoj trenerskoj karijeri, da u tom mladom strategu ima ono "nešto". Od tuda onaj zajednički novinarski zaključak kako će Marelja s Jadranom iznova "zakuhati" borbu za prvenstvene bodove.

Jure Marelja je pak došao iz Solarisa iz kojeg je crpio najviše što je mogao, te u tomu solidno uspijevao, te tako skrenuo pozornost na sebe. Nadalje, pomoćnik je izbornika Tucka u stožeru Barakuda uz Zorana Bajića. No, mogli smo zamijetiti, neovisno kratkoj trenerskoj karijeri, da u tom mladom strategu ima ono "nešto". Od tuda onaj zajednički novinarski zaključak kako će Marelja s Jadranom iznova "zakuhati" borbu za prvenstvene bodove.

Pet mjeseci kasnije, 17. svibnja odveo je Jadran do njihovog prvog naslova prvaka Hrvatske. Prvi za taj klub, ali i prvi trenerski seniorski trofej Jure Marelje kao prvog stratega neke momčadi. Povijest i za Juru.

- Nisam imao nikakvo iskustvo dosad vođenja tih finalnih serija - "vrti" si sada film u glavi, koji dan nakon trijumfa u Poljudu, Jure Marelja.

- Stalno sam slušao sa strane, starije i iskusnije kako mi vele "važno ti je ovo, važnije ti je ono". Stvarno su u mnogo toga bili u pravu, međutim sad kad je sve to završilo, mogu reći da sam išao korak po korak. Utakmicu po utakmicu. Nisam previše filozofirao, ni kalkulirao, spremao sam momčad najbolje što sam mogao i jasno svaku išao pobijediti.

Opet se vraćamo malo na prosinac prošle godine. Po nama, prijelomni trenutak ove sezone u Jadranu je bio, a to se u konačnici i potvrdilo, vaš dolazak u Split, u Jadran. Momčad je bila baš potonula, mentalno, igrački i rezultatski. U kratko vrijeme dva izgubljena finala od jugaša (Superkup 14:11, Hrvatski kup 10:5). Što ste zatekli, a što promijenili?

- Pa, kad smo kod prosinca, prije nego na to odgovorim moram malo koje slovo o Solarisu. Od tamo sam potekao, moj matični klub i kao igrača, a onda i kao trenera. Ondje sam počeo trenersku karijeru, prvo kao pomoćnik Joki Krekoviću, da bi potom preuzeo prvu momčad. Kada sam dobio poziv Jadrana, što je svakako meni bio izazov i satisfakcija, ja sam ipak bio pod ugovorom sa Solarisom. Ali ljudi u tom klubu nisu mi pravili ni najmanju prepreku, pustili su me otići dalje, a to je ipak sredina sezone. Vrlo nezgodan trenutak u svakom sportu i klubu, da vam trener ode. Oni su me pustili, nisu radili problema. Na tomu ću im uvijek ostati zahvalan. A sad Jadran... Što sam učinio? Nastojao sam malo iznutra izmijeniti odnose. Poraditi na nekakvoj disciplini, mislim ništa specijalno jer nije tu ni bilo nekakve nediscipline. Inzistiranje na nekim sitnicama koje mislim da su važne. U načelu sam ih malo mentalno "rastresao" jer nije bilo puno vremena za previše pametovanja jer smo išli iz utakmice u utakmicu. Prodrmao sam ih, eto to - veli trener prvaka i naglašava nešto što drži osobito bitnim.

- Imao sam sreću da sam u oba kluba imao sjajne i predane suradnike. U Solarisu Denisa Seferovića koji je preuzeo prvu momčad nakon mene. Sa Seferovićem sam imao jedan vrlo pozitivno specifičan odnos, pomalo rokerski, kakav Sef u stvari jest.

Sjajan je stručni stožer zatekao i u Jadranu, uostalom ono što se valja pridodati, cijeli taj stožer nije ni mijenjan, odnosno isti oni stručnjaci koji su radili uz prijašnjeg trenera Milu Smodlaku, ostali su to i Juri Marelji.

- Ima razloga, a taj je da Milu neizmjerno cijenim, kao igrača, pa kolegu. Njemu zahvaljujem jer jasno da je u ovom trofeju i njegov rad, a onda je jasno da nisam ni pomišljao mijenjati ljude koji su njemu bili pomoćnici, desne ruke. Trener vratara Renco Posinković je čovjek o kojem ne treba puno pričati, već je opjevan i njegov udio u europskom zlatu reprezentacije, radu s Bijačem i Popadićem. To je samo nastavio i sada u Jadranu. Prvi pomoćnik, Marin Kliškinjić... On bi dobio od mene poziv u 3 ujutro, začudo i odgovorio je na njega, da bi u roku pola sata "izrezao", pripremio snimke i poslao mi ih mailom. Marin se naslušao toliko mojih misli da mu vjerojatno treba dobar odmor. Pa, kondicijski trener Joke koji je spremio fizički momčad da izdrži napore ovakve sezone.

Cijelo vrijeme ste se nadmetali s Jugom kojeg pak vodi, možda javnost i ne zna, vaš i osobno dobri prijatelj, Vjeko Kobešćak. Jedan drugog dobro poznajete, "čitate", pa onda je time to postao sada i još veći zadatak nadmudriti takvog stručnjaka.

- Ne samo Vjeko, već je cijeli stručni stožer Juga zaista respektabilan. Vjeko, Hrvoje Koljanin, Maro Balić... to su sve sjajni treneri, tako da je posao u tom dijelu bio težak, ali nisam se time previše opterećivao. Više sam se bavio samim sobom, nego igrom suparnika. U ovih pet mjeseci nismo imali zaista ni sat vremena da mi nešto tu pretjerano mudrujemo. Zato nije bilo vremena za dublje analiziranje.

Poznajući Vjeku, ali poznajući i Juru, to su dvojica trenera dosta slični po mnogo čemu, ali ćemo izdvojiti jednu sličnost. Dakle, obojica bi mogla o vaterpolu pričati ne 24, već da postoji, i 25 sati dnevno. Stalno se gledaju utakmice, analize, pomno se motre svi vaterpolski detalji koji mnogima možda ne bi pali na pamet. Cijeli ste život predali vaterpolu? Ili je naš dojam malo pogrešan.

- Jesam, cijeli sam u vaterpolu i možda sam čak malo i pretjerao. Dobio sam već nekoliko upozorenja, he, he.

Slutimo li to da su upozorenja stigla od... supruge?

- Od ukućana! Da se pretjeruje malo s time, s vaterpolom. Nekako, ja nisam miran dok nisam siguran da sam napravio sve što mogu. Meni ne smeta pogledati jednu utakmicu francuske lige, pa malo talijanske ili neku juniorsku utakmicu. Uvijek se može vidjeti nešto zanimljivo. Čak me za vrijeme Europskog prvenstva u Splitu, uoči utakmice protiv Gruzije ili Italije, tako nekako, Ratko Rudić iz čijih sam rečenica i savjeta stvarno puno toga naučio i namjeravam još, dakle čak me on upozorio i kaže "što više gledaš u taj ekran, idi spavati, još ćeš se zbuniti s tim pretjeranim analizama". I bio je, kao i uvijek, u pravu. Sve to ide u neki rok službe, ali kada ja stvarno to volim. Ja to baš volim, eto - vrlo će iskreno trener Marelja.

Doduše, dodali bismo kako se bez takve, kako Jure veli opsesije i ljubavi, ne mogu ni postići rezultati.

- Ne znam to, nisam ja toliko iskusan kao neki drugi treneri, da bih sad mogao tako analizirati. Pa, kada bismo računali, ja sam trener prve momčadi sve zajedno možda 2-3 sezone. Ovo mi je treća. Nije to baš neko iskustvo. Onda se prvi put borim za naslov. Prvi put igram Ligu prvaka. Nemam ja toliko iskustva da mogu ući u analizu svoje kvalitete. To netko drugi može reći za mene, ja sigurno ne.

Kad vam je bilo najteže ove sezone?

- Najteža mi je bila prva utakmica Jadrana koju sam vodio, protiv Dinama iz Tbilisija u Ligi prvaka. Izuzetna teška. Debi u Ligi prvaka. No, najgori osjećaj mi je bio nakon druge finalne utakmice, susreta u Dubrovniku koji smo izgubili 11:9.

To vam je bilo gore nego četvrta utakmica, također u Dubrovniku, ali poraz 13:6?

- Da, jer u onoj četvrtoj nismo imali nikakve šanse. A u onoj drugoj, u njoj sam bio "živ" i nekako sam se nadao, ali dogodili su se nekakvi momenti, meni barem na toj utakmici... To mi je bila najteža u sezoni, a možda najteža i u karijeri. Nije sad neka jako dugačka karijera, ali bila mi je sigurno najstresnija i najlošije sam se osjećao.

Zašto velite da u četvrtoj finalnoj utakmici u Gružu niste imali šanse ili su bile najmanje?

- Zato jer je utakmica tako počela, odmah je bilo vidljivo. "Rasuli" smo se po bazenu, loše smo "stajali", nismo igrali presing, spor protok lopte. Nismo se imali tamo za što "uhvatiti", kako se kaže. Tu sam i emotivno onda povukao ručnu, pa nisam ni išao do trošenja do kraja.

Dobro, to se dalo zaključiti i kada ste 3-4 minute do kraja pozvali minutu odmora, gubili ste već 6-7 razlike i jedina vaša uputa igračima je bila "ovo smo izgubili, gotovo je, ajmo sada mirno odigrati do kraja, nikakvih gluposti, bez izgreda".

Sada međutim, kada je finalna serija okončana, medalje i trofeji podijeljeni, valja prozboriti pokoju više o silnim problemima koje ste imali prije pete finalne utakmice. Imao ih je i kolega Kobešćak s druge strane, daleko od toga, ali o svim Jadranovim se ipak čak i nije znalo dosad.

- Ogromnih problema smo imali. Večer prije utakmice, u utorak, vratar Mate Anić je ozlijedio rame i nije mogao nastupiti. Iako sam i prije čak imao dvojbu, startati s Anićem ili Marcelićem, ali onda mi Anić "pomogne" na neželjeni način, svojom ozljedom. Većina igrača je bila pod temperaturom. Nikša Dobud je praktički iz bolničkog kreveta došao na finale. On doslovno tjedan dana nije odradio niti jedan trening, nije ušao u vodu, nije ga bilo. Onda i Marinić Kragić i Čagalj... ma, baš je bilo teško. U neku ruku nam je možda malo pomoglo samo utoliko što je dodatno zbilo redove.

Onda dolazite na bazen, lijepo "ušminkan" i krcat. U redu, igrali ste u Spaladiumu pred 10.000 ljudi, ovdje je bilo deset puta manje, ali ipak...

- Psihološki smo se i za to pripremili, obavili sastanak kako ne bi "izgorjeli" u atmosferi koja je bila sjajna. Ali tu želim naglasiti jedno... Peta finalna utakmica, pun bazen, odličan vaterpolo, nema nikakvih "repova", sve korektno, nema priče o sucima, zaista je ostala jedna lijepa slika iza ovog finala.

I po nama, izjava dana. Na upit novinarke HTV-a "kakva će biti fešta", kao iz topa je slijedilo "idem se prvo počešljati".

- Ha, ha, ma dobro, možda sam mislio biti duhovit, pa uopće nisam uspio...

Ne bismo se složili, izjava je bila top, za takvu priliku.

- Frane, moj sin mi je kasnije kad je gledao rekao "a što si ovo izjavio". Mislim da valjda i to treba učiti. Medijski nastup, a najsretniji bih bio kada trenere onako vruće, neposredno poslije utakmice ne bi ništa pitali. Iako, ja savršeno dobro shvaćam i medije i normalnu potrebu za izjavama. To mi je sve jasno, ali vjerujte mi da to što se događa u treneru, za vrijeme utakmice i nakon nje, to je toliko emotivno pražnjenje koje ponekad može dovesti do glupih izjava.

Nama se i dalje čini simpatičnim, ali pustimo izjave. Jesu li vam kolege čestitali, mislimo na izbornika Tucka recimo koji vam je šef u reprezentaciji?

- Tucka moram prvo pohvaliti kao apsolutno nepristranog čovjeka u cijeloj ovoj priči. Na to ga i obvezuje izbornička dužnost, ali svejedno. Držao se po strani cijelo vrijeme, a način na koji mi je čestitao je bio zaista maksimalno profesionalan. Prišao je, pružio ruku i rekao "kolega, čestitam". Ništa više. I tu je, po meni stvarno pokazao svoju širinu i veličinu. Dok je bila finalna serija, ako bi se sreli, mi smo iz bilo kakvih razgovora u potpunosti isključili ovaj dio, odnosno finale. Čestitao mi je tako iskreno i kolega Bajić, s kojim sam zajedno u reprezentaciji pomoćnik Tucku.

Kao trener i pedagog, teško da ćete izdvojiti i jednog igrača iz svoje momčadi, ali možete o svakom ponešto...

- Ne bih, oprostite, ali stvarno ne bih. Zato jer je svaki od njih jedan samo mali dio sebe stavio sa strane, a veliki uložio u ovo, u ovu momčad. Kad bih išao o tomu pričati, onda bi to bilo za roman napisati, posebno koliko ja ponekad ulazim u tu neku dubinu odnosa, treninga, ponašanja. Ne bih nikog izdvajao, stvarno su super momci bili, odlično odreagirali na ovaj pritisak. Nije lako nakon toliko vremena, frustracija i svega skupa, zbiti glave i pobijediti ovu utakmicu. Ovo je njihova pobjeda, više nego ičija.

Tako veli trener prvaka Hrvatska, splitskog Jadrana. Kaže, "ovo je pobjeda igrača", i naravno da je u pravu, ali... Ovo je i pobjeda onog koji ih je vodio. Ovo je pobjeda trenera. Pobjeda za prvi trenerski seniorski trofej Jure Marelje. Jednom, za 10-20 godina, kada će se pokala nakupiti za cijeli regal doma, ova s Jadranom mislimo da će uvijek imati posebno mjesto. Zato jer je prva. Ovo je početak.