Šibenčanin lovi jedino odličje koje mu nedostaje: Tucak i njegovih 13 mogu i do kraja

To je jedan od sportova, jedna od onih naših nacionalnih momčadi od kojih uvijek i svugdje, pa tako i na olimpijskim igrama, nacija očekuje medalju. Nerijetko ih se i uvrštava u najveće kandidate za medalju.

Breme? U neku ruku sigurno jest odgovornost i pritisak više, ali s druge strane i silna motivacija, poticaj. U biti, da nema takvog poticaja i velikih očekivanja, teško da bi bilo i tolikih uspjeha. I da, kako bismo odmah i još nešto razjasnili... Nisu naši vaterpolisti konkurenti, kandidati za medalju stoga jer je je konkurencija navodno malobrojnija, kvalitativno tanja, pišu Sportske novosti

Ne, odgovor je vrlo logičan i priznaje ga cijeli svijet. Hrvati su u vaterpolu medaljaši zato jer - vrijede! Stoga jer se radi o vrhunskoj kvaliteti, velikoj povijesti, tradiciji, ne baš malenom ulaganju, inovacijama od ligaških natjecanja do metoda rada, treninga, pa i utakmicama. Svojedobno smo bili prvi koji smo imali četvrtinu koja je trajala devet minuta čak, pa su hrvatski igrači “pucali” od snage. Tako je bilo i puno osamostaljenja naše domovine jer Hrvati su uostalom i “nosili” vaterpolo u bivšoj državi. U zlatu iz Los Angelesa ‘84. i Seoula ‘88. od 13 igrača, osam je bilo Hrvata. Još ranije, u zlatu iz Ciudad de Mexica ‘68. od tada 11 igrača, osam Hrvata. Činjenice. Baš kao što je činjenica i da je broj država koje su osvajale olimpijske medalje isti u vaterpolu, košarci, odbojci i rukometu, od 16-19. Samo je u nogometu veći, iznad 30.

Što se sadašnje momčadi tiče, nazovimo je pariške generacije koju u Francusku odvodi izbornik Ivica Tucak, ona je već i sada, prije Igara, oborila ili postavila neke rekorde. Koje ondje, u gradu na Seinei može samo podebljati. Hrvatska u Pariz odlazi kao aktualni svjetski prvak, te europski doprvak. Ostvarenja postignuta u razmaku samo mjesec dana, početkom ove godine. Nitko nikada nije u razmaku mjesec dana bio na postolju na EP i SP. U redu, nije niti ikome ranije palo na pamet tako “blistava ideja” organizirati ovakva dva natjecanja doslovno jedan za drugim. Nije doduše tu Hrvatska posve usamljena jer su još dvije momčadi došle do postolja - Španjolska (prva u Zagrebu na EP i treća u Dohi na SP), te Italija (treća u Zagrebu na EP i druga u Doi na SP). Međutim, zamjetno je da su Barakude jedine na ta dva natjecanja igrala finale. Uspiju li do medalje, bilo koje, u Parizu... To će stvarno biti spektakularna godina za povjesnicu hrvatskog vaterpola.

Uopće nije nemoguće, ma koliko će o svemu odlučivati možda samo jedna lopta, obrana ili šut, dok će vjerojatno ključna biti utakmica četvrtfinala.

Na kontinentalnoj smotri u Dubrovniku i Zagrebu u siječnju, do srebra - a od zlata su nas dijelile tri, četiri minute tek) su ovi igrači došli preko Španjolske u skupini, onda Francuske, Grčke, Mađarske, dok su od Crne Gore izgubili tek petercima. Na Svjetskom prvenstvu smo istina imali za suparnike jednu Kinu i Južnu Afriku, ali nemojmo zaboraviti pobjede nad Australijom, poglavito ne Srbijom, Francuskom i Italijom.

Ono što je temeljno krasilo i što se nadamo da će krasiti ovu momčad i u Parizu - ta se nada temelji na izbornikovom ustrajanju u tom segmentu igre - jest obrana. Nisu tu presudni samo vratari, već organizirana, istovremeno fanatična defenziva, međusobno pomaganje, vjera u suigrača do tebe. Nadalje, to je momčad koja se počela formirati odmah nakon Tokija 2021. i odmah međusobno “kliknula”. Za Jerka Marinića Kragića do ljeta 2022. su znali samo vaterpolski kroničari, danas je jedna kod navijača od najprepoznatljivijih figura. Jest, imali su pad u Fukuoki 2023. na SP, ali i takvo što im je koristilo jer im je dokazalo da europskim zlatom iz 2022. nisu “popili” svu mudrost svijeta. To je ujedno reprezentacija za koju nema izgubljene utakmice, koja se ne predaje do posljednjeg napada i to su također nebrojeno puta dokazali.

Po skromnom sudu, Barakude u Parizu 2024. doimlju se još jače nego početkom iste ove godine. Za jednog igrača. Znamo, to je momčadski sport, isključivo jedan igrač, pojedinac ne može potencirati uspjeh. Ali može raditi razliku. Takav jedan igrač je Maro Joković. Bespredmetno je raspravljati o njegovoj igračkoj genijalnosti, ali on u ovu momčad donosi iskustvo s prijašnjih čak četiriju OI i 14-15 godina igranja u seniorskoj postavi, donosi mirnoću, staloženost, ali i mogućnost predviđanja. Faktor X.

Kada pogledamo momčad po pozicijama, izgleda moćno. Desno su Joković i Harkov, dvije briljantne lijeve ruke. U tom se pogledu s Hrvatskom mogu nositi samo Mađari. Na lijevoj strani Fatović i Bukić. Loren je sve ubojiti, racionalniji, sve mudriji i odgovorniji. Brzanac i jedan od naših najboljih. Prošle sezone i službeno najbolji u Prvenstvu Hrvatske. Uz njega Luka Bukić, još jedan sjajan plivač, ali i ludo kvalitetan, ozbiljan, sjajnog pregleda igre. Niti njega nije bilo u Dohi, a sad je tu. Iz vanjske linije, prvi strijelac Marinić Kragić, ali i iskusni Vukičević. Klasični braniči su Burić (prošle sezone najbolji igrač domaće lige), te Žuvela i Biljaka. No, sva trojica su višenamjenski igrači. Žuvela je “zvijer od igrača”, jest branič, ali odličan na dva metra (što isto čini i Biljaka), no prepoznat i po sjajnom šutu iz vanjske linije.

Centra su dva sjajna, dovoljno je spomenuti prezimena - Vrlić i Lončar. No opet, zatreba nam dodatan bek, evo ga - Lončar. U konačnici on je karijeru počeo i dugo igrao baš na braničkoj poziciji. Na koncu ili možda na početku - dvojica Dubrovčana, kolege po poziciji, prijatelji privatno - Bijač i Popadić. Sigurnost Hrvatske je u njihovim rukama i... Budite spokojni, s Markom i Tonijem smo sigurni.

Svime kormilari spektakularno vješto, mirno i umješno, Ivica Tucak. Odličan taktičar, sjajno utakmicu priprema, ali i vodi što nije baš uvijek vrlina svih trenera, u svim sportovima. Okružio se dokazano stručnim suradnicima u stožeru, dok u Parizu...

U Parizu Tucka vodi samo jedna ideja, intrigira samo jedan cilj, ima samo jednu želju. Ona mu je životna i to ne krije. Čovjek koji kao trener ima sve osim jednog. Osim olimpijskog zlata! Nije to opsesija koja mu zamućuje pogled. Ne, Tucak ovo zlato traži, za njim “kopa” dugo već. I slaže pobjednički mozaik olimpijske perfekcije. Bio je prvak Europe, bio je prvak svijeta, dvaput. Prvi na Mediteranu i Europa kupu. Bio je i u olimpijskom finalu. Ukupno 16 medalju je donio Hrvatskoj. Sada želi još jednu, 17. Hrvatskoj, ali onu najveću i jedinu koja njemu nedostaje.

Bit će vraški teško, svašta je moguće, ali Tucak i njegovih 13 mogu i do kraja, pišu Sportske novosti