Od vozača, preko tajnika do trenera – nema funkcije koju Marijo Ćaleta ne obavlja u šibenskome ženskom vaterpolu. Iznimka je ona predsjednička, ali on je u Viktoriji puno više od te (formalne) uloge. Kako je u Crnici "ponestalo" funkcija, nedavno je prihvatio onu koja mu je manjkala – postao je izbornik ženske vaterpolske reprezentacije Hrvatske!
– Kako nisam trener profesionalac, ovo je za mene najveća čast i priznanje u karijeri, kruna dugogodišnjeg rada. Kad te Perica Bukić nazove, nije pametno odbiti! Zahvalan sam Upravnom odboru HVS-a na ukazanom povjerenju, a posebno njemu, koji najviše u vrhu saveza brine za ženski vaterpolo – veli 37-godišnjak koji nepresušnom voljom i energijom nosi šibenski klub više od desetljeća.
Hvala Doktoru
Ponekad Mariju energije ipak ponestane. Naumi otići iz kluba, što ga je "uhvatilo" lani, tijekom ljeta. Ali...
– Nađe se netko da mi izbaci te ideje iz glave. To je najčešće legendarni trener Danko Jerković Doktor, koji je uz mene gotovo šest godina. Nakon odlaska u mirovinu došao je pomoći. Svojim učiteljskim pristupom, sugestijama, znanjem, velika je podrška curama, a i meni. Funkcioniramo odlično. Nagrada za životno djelo, koju je dobio od Hrvatskog olimpijskog odbora, potvrda je koliko on vrijedi.
Ne krije Ćaleta da su njegovo vaterpolsko trajanje obilježili Doktor i nedavno preminuli Grgo Renje. Oni su mu dali najviše igračkoga, potom i trenerskog znanja. Zanimljivo je da ga je u trenerske vode gurnuo aktualni kolega – izbornik!
– Prije gotovo 13 godina, taman oko Nove godine, nazvao me Ivica Tucak, predložio da preuzmem žene. U to vrijeme gotovo nisam ni znao da postoji ženski vaterpolo u Šibeniku, a po glavi su mi se motale druge stvari. Bio sam blizu odlaska u francuski Sete, gdje sam trebao nastaviti igračku karijeru. Ipak, dobio sam posao u Hrvatskoj pošti, što je presudilo da ostanem, uhvatim se ženskog vaterpola u siječnju 2006. godine, kad sam naslijedio Denisa Seferovića i Branimira Belamarića.
Tako je Mariju, umjesto Francuske, sudbina namijenila – žene! Bez njih ne može u obiteljskom domu i na bazenu. Očito zna s njima...
Još smo u povojima
– Puno sam naučio kroz dugogodišnji rad. Ne mogu reći da su u krivu oni koji kažu da je lakše raditi s muškima. Žene, a pogotovo mlađe cure, traže puno više odmjerenosti, takta, strpljenja. U svakom trenutku može doći do kratkog spoja. Dok na momke možeš i zagalamiti, agresivnije nastupiti, na cure se takav pristup negativno reflektira. One su puno nježnije, emotivnije, sve primaju srcu, treba ih češće nagraditi, pohvaliti.
Hrvatski ženski vaterpolo se ne može pohvaliti svojim statusom u europskim i svjetskim okvirima. Dok su muški stalno u vrhu, žene su pri dnu. Primjerice, Ćaletin prethodnik na izborničkoj poziciji, proslavljeni Dragan Matutinović, reprezentaciju je uspio odvesti na prvenstvo Europe ovoga ljeta, pa je završio na pretposljednjem, 11. mjestu. Ovdje žene igraju praktički na rekreativnoj razini, u odnosu na velesile poput Španjolske, Mađarske, Italije, Rusije, Nizozemske, Grčke...
– Realno, još smo u povojima, moramo učiti od drugih. Problem je što nemamo dovoljnu bazu, pa ni mogućnosti za kvalitetnu selekciju. Trebalo bi nam barem osam aktivnih klubova u državi, a imamo ih šest, ili 300 cura u pogonu, iz čega bi se dalo nešto izvući. Za razliku od muškaraca, cure lakše odustaju, češće se okreću drugim životnim interesima, poput ljubavi i školovanja. Negativno znaju utjecati i krive roditeljske predodžbe o pretjeranom fizičkom razvoju djevojaka u vaterpolu. One u svakom sportu, pogotovo kontaktnom, dobiju muskulaturu, a voda bi im trebala biti najzdravije okruženje za razvoj tijela.
Nemamo novca
Novac je jedan od ključnih faktora u svemu, a gotovo ga nema u ženskim klubovima. Primjerice, Viktoria potroši u godini koliko neke klubove košta jedan dobar igrač!
– Na amaterskim osnovama, ne možeš parirati profesionalcima. Iako HVS ne zanemaruje ženski vaterpolo, u njemu je vrlo malo novca, pa su rijetki fanatici koji će se uopće prihvatiti posla s djevojkama. Mi članarina nemamo, a godinu izguramo sa 180 do 200 tisuća kuna. Gotovo sve otpada na troškove natjecanja, smještaja i prijevoza. Možda deseti dio tog iznosa dobiju ljudi i cure u klubu, za putne troškove i slične stvari. Pokrene li se regionalna liga, s tim sredstvima je nemoguće preživjeti.
Što novo vaterpolisticama može donijeti novi izbornik? Koji su ciljevi i izazovi pred njim? Olimpijada sigurno nije...
– Za značajne pomake nam trebaju dva olimpijska ciklusa sustavnog rada. Ne znam gdje ću biti 2022. godine, ali znam da je cilj do tada, kad je Split domaćin prvenstva Europe, stvoriti konkurentniju reprezentaciju, osposobiti je da bude barem među prvih osam. Za to nam treba puno rada, marljivosti, strpljenja. Dobar znak da ipak pomalo napredujemo je interes nekih inozemnih klubova za naše igračice – otkriva Ćaleta.
Kvalifikacije za EP
Prvi kratkoročni cilj s reprezentacijom mu je prolazak kvalifikacija za europsko prvenstvo, kojemu je Budimpešta domaćin u siječnju 2020. godine. Cijelu trenersku karijeru je vezan uz žene, a nije da bi muške odbio!
– Ne bih odbio poziv iz muškog vaterpola. Prilagodba bi bila najmanji problem. I dogodi li se to, od Viktorije ne mislim potpuno dignuti ruke. To je kao s djecom. Živiš s njima, dođe vrijeme da se rastanete, ali ipak ostaneš povezan – zaključio je izbornik ženske vaterpolske reprezentacije Hrvatske, koji je za prvu akciju, početkom 2019. godine, pozvao tri svoje učenice. Dvije su bivše, Dina Lordan i Matea Skelin (aktualne članice Mladosti), a jedna sadašnja (vratarica Franka Erak).
Gotovo svaki dan mi govore da sam lud
Rijetki mogu razumjeti što Marija Ćaletu drži u ženskome vaterpolu, gdje praktički ne postoji mogućnost za konkretnu, materijalnu korist, a muka i problema ima na sve strane. Valja okupljati i voditi djevojke, biti im psiholog i trener, organizirati utakmice, prijevoz, smještaj, tražiti sponzore...
– Gotovo svaki dan mi govore da sam lud! Nije lako, ali se uvijek netko nađe pri ruci na treninzima ili u organizacijskom dijelu. To su prije bili Ante Santini, Krešo Ivančević i Kata Kvinta. Pomogne i Mirko Goreta. Sad je predsjednica Zorana Ivić. Nedavno sam priključio i Josu Petkovića, koji radi s mlađim curama. Iskreno, ljubav prema vaterpolu me gura. I dalje istinski uživam biti navečer uz bazen i cure, to me baš opušta, regenerira.
Obitelj me podupire
Koliko god bio vezan uz Viktoriju, Mariju je obitelj broj jedan.
– Nisam siguran da žena i djeca tako misle u svakom trenu, sve one vikende koje provedu bez mene! Istina je da mi je temelj svega organizacija i razumijevanje unutar obitelji, njihova podrška. Prihvaćaju da sam taj vaterpolo odabrao, da ne mogu bez njega. Cijenim i razumijevanje moga poslodavca, Hrvatske pošte, iz koje mi ljudi izlaze u susret kad god treba.
Ponoćni 'taksist'
U igračkoj karijeri, koja je trajala desetak godina, Ćaleta pamti dvije juniorske državne titule. Od njegove generacije, u vaterpolu su još Jure Marelja, trenutno pomoćni trener u Solarisu, a Andrija Španja upravlja šibenskim sportskim objektima. U seniorskim utakmicama su mu suigrači bili Antonio Petković, Obradović, Polačik, Tucak, pokojni Renato Vrbičić... Pamti i crne godine, kad je Solaris ostao bez bazena.
– To je bilo vrijeme preživljavanja, kad smo napustili Solaris, čekali da se izgradi bazen u Crnici. Gotovo da smo više igrali nogomet u gimnazijskoj dvorani nego trenirali vaterpolo. Tada sam imao i ulogu taksista, uz Renju vozio suigrače na kasne treninge u Split, stizao kući poslije ponoći.