Stiže li sutra prva medalja za Hrvatsku? Sjajna Kninjanka je prva na svijetu: ‘Idem po zlato!‘

Valjda su ih tako naučili u klubu. Govoriti otvoreno i iskreno o vlastitim ambicijama, ali pritom ne biti bahat i prepotentan. Poštuj druge, ali poštuj i sebe, pa je sasvim normalno da 23-godišnja Matea Jelić, najbolja sportašica Hrvatske u izboru Hrvatskog olimpijskog odbora prošle godine (zajedno s judašicom Karlom Prodan), izjavi ovo:

- U Tokiju na Olimpijskim igrama idemo po zlato.

Nema veze što su joj to prve Igre. I nema veze što na putu do zlata, do najviše pozicije pobjedničkog postolja mora pobijediti četiri suparnice svjetske klase, iz dvije kategorije spojene u jednu. Što će reći da je ta zajednička kategorija prepuna svjetskih i kontinentalnih prvakinja, višestrukih medaljašica.

Ispunjena i sretna

Ona jednostavno zna da vrijedi za zlato, ali hoće li toga dana sve sjesti na svoje mjesto, svi se djelići spojiti u mozaik, ostaje nam za vidjeti. Da su ona i trener Toni Tomas učinili baš sve, u to ne treba sumnjati. Tomasu su ovo treće Igre, na prve dvije je vodio sestre Anu i Luciju Zaninović. Lucija je probila barijeru osvajanjem bronce u Londonu 2012. godine. Ogromno je iskustvo skupio Tomas, nitko na svijetu ne može reći da je bolji trener od njega. Marjan je u uvertiri Olimpijskih igara pomeo Europsko prvenstvo u Sofiji s tri zlata - Lene Stojković, Brune Vuletić i Matee Jelić.

Mateu je, inače, teško izbaciti iz takta, no mi smo u tome uspjeli kad smo joj servirali podatak da je u uskom krugu favoritkinja u izboru - najljepše olimpijke u Tokiju. Iznenadila se, nasmijala i prokomentirala:

- Ma, da? Nisam to znala zato što ne koristim društvene mreže i nemam mobitel uz sebe. Sama sam odlučila odreći ga se, ne treba mi. Samo treniram i uživam.

Marjan i Hrvatski taekwondo savez učinili su izuzetan napor da bi svojih četvero sportaša (osim Jelić, u Tokiju će biti Kristina Tomić, Toni Kanaet i Ivan Šapina; maksimalan broj iz jedne države) doveli na optimalnu razinu i da im u Tokiju ništa ne bi bilo strano i nepoznato.

Simulacija olimpijskog borilišta je iskorak kakav se malo tko u svijetu taekwondoa može pohvaliti.

- Čim sam prvi put ušla u dvoranu bila sam ispunjena, jako sretna i uzbuđena. Meni je to savršeno, praktički svaki dan sam sanjala izlazak na tatami u Tokiju. Iako uvijek dajem sve od sebe, mislim da sam sada davala i malo više. Niti četiri treninga dnevno nisu bila problem, treneri su znali olabaviti kad bi vidjeli da smo umorni.

Matea je, ako netko ne zna ili je zaboravio, rodom iz Knina. Tamo se počela baviti taekwondoom, tamo je počela osvajati medalje u mlađim uzrastima. Onda je vođena željom za napretkom Knin zamijenila Splitom i na svom prvom Europskom seniorskom prvenstvu, 2016. godine u švicarskom Montreuxu, osvojila srebrnu medalju.

U Knin i dalje odlazi kad god stigne, tamo je cijela obitelj. Otac, majka, brat Kristijan i sestra Ivona.

- U rijetkim, ali stvarno rijetkim trenucima odmora bježim u Knin, posljednjih mjeseci izbjegavala sam druženja da ne pokupim nekakvu bolest. Što mi, doduše, nije baš uspjelo, jer sam tri tjedna prije Europskog prvenstva bila pozitivna na koronavirus, haha. U Kninu odemo u prirodu, jer priroda je tamo prelijepa. Svima bih preporučila da odu do Krčića, našega slapa. Ljeti ili zimi, uvijek je lijep, uvijek atrakcija. Sada je napravljena nova šetnica, a ja tamo obavezno hladim noge. Kad god dođem u Knin, moji su presretni. Oni znaju koliko mi je teško palo odvajanje od njih, makar Split nije daleko. U početku je bilo u redu, ali nakon nekoliko mjeseci bila sam malo psihički poljuljana. Uz pomoć svih u klubu uspjela sam se izdići iznad toga. Zato volim kazati da je Marjan moj drugi dom.

Osvoji li zlato, u Kninu će biti ludnica.

- Imala sam već dočeka u Kninu, ali ne bi mi smetao ni u Splitu, ma, po cijeloj Hrvatskoj. Zagreb, Split, Knin, može tim redom.

Sve tretiram jednako

Imamo dojam da Matea nije razmišljala previše o tome kako će joj se posložiti ždrijeb u Tokiju. Ona je već sedam mjeseci prva na rang-listi, dakle, najbolja u kategoriji.

- Sve suparnice tretiram jednako, nema podcjenjivanja, ali ja više od svega mrzim gubiti. Zapravo, ne dam im da me pobijede. Sve ih poštujem, ali ja sam se digla na višu razinu, stalno nešto mijenjam, radim na sebi. I puna sam iznenađenja, tako da nikada nisu sigurne što sam pripremila.

Eto, preostaje nam samo čekati ponedjeljak, 26. srpnja, dvorana Makuhari Messe, kategorija do 67 kilograma.