Tata je lud za nogometom, a mama me poslala na karate

Šibenski karate već dugi niz godina ostvaruje dobre rezultate, no u posljednje vrijeme sve češće se piše o uspjesima Šibenčana u ovom sportu. Veliki dio zasluga za to ima i Ivan Zoričić, državni prvak u apsolutnoj kategoriji, koji se potpuno posvetio trenerskom radu u KK Šibenik. Njegova predanost trenerskom poslu izbacila je niz dobrih boraca u obije konkurencije. Kod djevojaka u posljednje vrijeme najčešće se spominje prezime Čatlak, rekli bi smo sa razlogom, jer dvije sestre Lucija i Petra svakako spadaju u bisere šibenskog sporta. Petra je u nekoliko posljednjih nastupa na međunarodnim i državnim prvenstvima odličnim borbama skrenula pozornost na sebe, a na posljednjem prvenstvu Hrvatske osvojila je dva odličja.
– Da, našla sam se u zanimljivoj situaciji. Naime, da sam bila samo jedan dan starija mogla bih nastupiti samo u konkurenciji U-21, a da sam bila dan mlađa nastupila bi samo na juniorskom prvenstvu. Ovako sam nastupila i osvojila odličja u mlađoj seniorskoj i juniorskoj konkurenciji, što do sada nikomu nije uspjelo.

Petra, ljubav prema sportu evidentna je kod tebe i tvoje sestre Lucije, treba li pitati zbog čega?
– Pa dobro, majka je fizioterapeut, i često se susreće sa sportašima, rekla bih da je to posao dosta povezan uz sport, a tata je od uvijek lud za nogometom, tako da ne treba čuditi što smo sestra i ja u sportu.
Dakle, mama te usmjerila u karate?
– Točno, karateom sam se počela baviti prije nepunih deset godina na nagovor majke koja je fizioterapeut, zbog toga što sam imala nekakva mala motorička odstupanja. Zaljubila sam se u karate iako mi je ispočetka bilo pomalo dosadno, tisuću puta ponavljati iste stvari, iste tehnike. U karateu je napredak iznimno spor, ne kažu bez razloga da je neki udarac dobar tek nakon nekih deset tisuća ponavljanja, no vrlo brzo je dosada prerasla u užitak.
Zanimljivo da si ti kao mlađa prva započela sa treninzima?
– Nakon nekoliko mjeseci mi se pridružila sestra i onda je bilo pomalo lakše, ista smjena u školi, zajedno na treninge, kući ponekad zajedno treniranje, i tako je polako počeo taj put.
Imaš sedamnaest godina, škola je zasigurno prioritet, no karate traži dosta odricanja, uspijevaš li sve to organizirati?
– Prije je bilo lako usklađivati treninge i školu, jer smo trenirale tri put tjedno i otišli na poneki turnir. Danas je sve drugačije, imamo svoju dvoranu, treniramo pet, šest puta tjedno, a pred veća natjecanja dva puta dnevno i gotovo svaki petak odlazimo ili na turnir ili na mečeve, sparinge u Split, Drniš, Zagreb, tako da dosta izostajem iz škole, ali ipak stignem pohvatati sve. Imam većinom vrlo dobre ocjene uz razumijevanje profesora Ekonomske škole, kojima i ovim putem zahvaljujem.

Karate je sport sa emocijama, imaš jako puno odličja, koja ti je medalja najdraža do sada?
– Do sada sam osvojila sedamdesetak medalja na raznim turnirima, ali ova godina je definitivno najuspješnija, jer sam uz ove dvije osvojila i ekipno srebro predvodeći Šibenik na ekipnom juniorskom prvenstvu Hrvatske. Ostaje žal za zlatom jer je finalni meč završio neriješeno, ali oni su svoj dvoboj pobijedili sa 2-0, a mi 4-3, tako da je naslov otišao u Split. Tako smo donijeli prvu ekipnu medalju u povijesti karatea našega grada. Teško mi se odlučiti koja mi je medalja najdraža, ali ovo ekipno srebro od prije par dana u kojoj smo boje Šibenika branile Bruna Cvitanović, Marta Dulibić i ja, čini me posebno sretnom. Možda bih, da sam prije desetak dana osvojila medalju na balkanskom prvenstvu koje je bilo kao mini europsko, tu medalju istaknula, no nažalost nakon tri pobjede izgubila sam rezultatom 6-6 i to preglasavanjem sudaca 3-2, i tako ostala bez brončanog odličja u kategoriji. Posebno zanimljivo je to što je svjetska prvakinja, Turkinja, bila iza mene, što govori o kvaliteti turnira.
Kakvi su sportski planovi za nadolazeću 2017. godinu?
–Sto se tiče slijedeće godine u siječnju ću nastupiti s kolegama iz kluba na jednom od najjačih turnira u Europi, Grand prix Samobor, a nakon toga pripreme za seniorsku medalju na Prvenstvu Hrvatske u ožujku. Bit će jako teško, ali ne i nemoguće, do tada ću napuniti osamnaest godina, a kako sestra Lucija napada zlato do 55 kg imam jednog "neprijatelja" manje u kategoriji do 61 kg.